Oznaka: 1897.

Vlaho Bukovac, Moje gnijezdo, 1897.

Vlaho Bukovac
Moje gnijezdo, 1897.
ulje na platnu
89x131cm
MG-3890

Vlaho Bukovac (1855. - 1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u Ameriku. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku akademiju, École des beaux-arts. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam.
Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu. Smatra se jednim od inicijatora izgradnju Umjetničkog paviljona 1895. Godine 1897. osniva Društvo hrvatskih umjetnika koje se suprotstavlja Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879. pozivajući umjetnike na slikanje u pleneru i time daje zagon hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari počinju slikati svjetlijom paletom, odbacujući galerijski smeđu ton, tvoreći varijanta hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanu zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Muzejska slika Moje gnijezdo iz 1897. intimistička je scena željenog života Vlahe Bukovca s obitelji u Zagrebu. Sam naslov sugerira toplinu doma. Prikaz ljupke obitelji sveden je na likove koji su smješteni ispred ornamentirane draperije i sjede odnosno leže na divanu prekrivenom ćilimom. Sva tri lika neposredno gledaju u slikara, njihova oca, supruga i time se zatvara njegovo gnijezdo. Morfološki, Bukovac započinje rastvaranje forme koristeći sitne, mrljičaste poteze kista da bi se postepeno preko sfumata potpuno izgubile konture.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Vlaho Bukovac, Portret kćerke Samuela Bergera, 1897.

Vlaho Bukovac
(1855. – 1922.)
Portret kćerke Samuela Bergera, 1897.
ulje na platnu
85 x 110,5 cm
MG-290

Vlaho Bukovac (1855. - 1922.), začetnik je hrvatske moderne. Znatiželjan i pustolovan duh vodi ga već kao dijete u Ameriku. Zahvaljujući panslavenski usmjerenom književniku, Medi Puciću i biskupu Strossmayeru odlazi na školovanje na parišku akademiju, École des beaux-arts. Slika pod utjecajem Alexandra Cabanela, eklektičnog slikara povijesnih i religioznih kompozicija u duhu službenog akademizma. S vremenom upoznaje impresionističko slikarstvo i orijentalizam te razvija svoj likovni izraz oslanjajući se na realizam, impresionizam i povremeno simbolizam. Nakon završenog studija 1880. zahvaljujući uspjesima na Pariškim salonima, u Parizu otvara atelje. Istodobno slika u Dalmaciji i Engleskoj, a 1893. nastanjuje se u Zagrebu. Smatra se jednim od inicijatora izgradnju Umjetničkog paviljona 1895. Godine 1897. osniva Društvo hrvatskih umjetnika koje se suprotstavlja Kršnjavijevom Hrvatskom društvu umjetnosti, osnovanom 1879. pozivajući umjetnike na slikanje u pleneru i time daje zagon hrvatskoj moderni. Pod njegovim utjecajem slikari počinju slikati svjetlijom paletom, odbacujući galerijski smeđu ton, tvoreći varijanta hrvatskog realističkog slikarstva svijetla kolorita zvanu zagrebačka šarena škola. Zbog neslaganja s Kršnjavim, Bukovac odlazi najprije u Cavtat 1898., potom 1903. u Prag kao profesor na tamošnjoj akademiji.
Portret djevojčice Berger, kćerke Samuela Bergera, industrijalca i trgovca svilom čija Zemaljska zbirka, uz još njih nekoliko, čini inicijalni dio korpusa Etnografskog muzeja u Zagrebu, tipičan je reprezentativni portret zadnjih godina bukovčeve zagrebačke faze. Djevojčica u raskošnoj bijeloj haljini u poluležećem položaju oslanja se na jastuk orijentalnih motiva koji su vidljivi i na ćilimu na kojem leži. Svijetli tonaliteti slike posebno su naglašeni različitom skalom bijele: od zamućenog inkarnata ljupkog lica djevojčice preko žućkasto bijelih nijansi šešira do snježno bijele raskošne haljine ukrašene profinjenom čipkom. Boja je nanesena u gustom namazu potencirajući bogatu narav materijala haljine, te posredno visok društveni status kojemu pripada djevojčica. Slika još jednom otkriva bukovčevu izvanrednu lakoću poigravanja tonovima pretežito jedne boje u prikazu zadatog žanra.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.

Bela Čikoš Sesija, Pietà, 1897.

Bela Čikoš Sesija
Pietà, 1897.
ulje / platno, 155,5 x 100cm
MG-507

Bela Čikoš Sesija (1864.–1931.) ubraja se među najznačajnije predstavnike simbolizma u Hrvatskoj. Slikarstvo je studirao na Akademiji u Beču kod Juliusa Bergera i Leopolda Karla Müllera te u Münchenu na specijalizaciji kod Wilchelma von Lindenschmita. Studijski boravi u Italiji dva puta s glavnom svrhom proučavanja klasične baštine za realizaciju programa Izidora Kršnjavog na umjetničkoj dekoraciji zgrade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu. U travnju 1892. godine putuje u Veneciju, Padovu i Firencu, a drugo je putovanje vezano uz boravak u okolici Napulja tijekom 1893/94. godine, kada u tradiciji europskih grandtourista slika plenerističke pejzažne studije. Vrativši se u Zagreb surađuje s Vlahom Bukovcem, o čemu svjedoči njegova slika Bukovac dok slika kako Gundulić zamišlja Osmana, 1894. Potom odlazi u školu Carla von Marra u München. Godine 1895. vraća se u Zagreb, gdje umjetnički djeluje do kraja života. Značajna je Čikoševa pedagoška uloga u hrvatskoj umjetnosti jer je od 1907. godine radio kao profesor na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja 1921. prerasta u Akademiju likovne umjetnosti.
Pietà iz 1897. godine karakteristično je djelo simbolizma s prijelaza 19. na 20. stoljeće. U prikazu religiozne teme Čikoš se inteligentno služi modernim, “fotografskim“ kadrom kojim presijeca vertikalnu kompoziciju po sredini Kristova trupa, stavljajući tako naglasak na čin oplakivanja. Isti je dodatno naglašen dramatičnim, kontrastnim osvijetljenjem koje lica protagonista ostavlja tek naznačenima u sjeni dok je simbol Kristova mučeništva, trnova kruna u donjem lijevom kutu, prikazana na asketskoj pozadini kamenog kubusa na kojemu je položeno Kristovo tijelo, obasjana punim svjetlom.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Bela Čikoš Sesija, Pietà, 1897.

Bela Čikoš Sesija
Pietà, 1897.
ulje / platno
155,5 x 100cm
MG-507

Bela Čikoš Sesija (1864.–1931.) ubraja se među najznačajnije predstavnike simbolizma u Hrvatskoj. Slikarstvo je studirao na Akademiji u Beču kod Juliusa Bergera i Leopolda Karla Müllera te u Münchenu na specijalizaciji kod Wilchelma von Lindenschmita. Studijski boravi u Italiji dva puta s glavnom svrhom proučavanja klasične baštine za realizaciju programa Izidora Kršnjavog na umjetničkoj dekoraciji zgrade Odsjeka za bogoštovlje i nastavu. U travnju 1892. godine putuje u Veneciju, Padovu i Firencu, a drugo je putovanje vezano uz boravak u okolici Napulja tijekom 1893/94. godine, kada u tradiciji europskih grandtourista slika plenerističke pejzažne studije. Vrativši se u Zagreb surađuje s Vlahom Bukovcem, o čemu svjedoči njegova slika Bukovac dok slika kako Gundulić zamišlja Osmana, 1894.  Potom odlazi u školu Carla von Marra u München. Godine 1895. vraća se u Zagreb, gdje umjetnički djeluje do kraja života. Značajna je Čikoševa pedagoška uloga u hrvatskoj umjetnosti jer je od 1907. godine radio kao profesor na zagrebačkoj Višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, koja 1921. prerasta u Akademiju likovne umjetnosti.

Pietà iz 1897. godine karakteristično je djelo simbolizma s prijelaza 19. na 20. stoljeće. U prikazu religiozne teme Čikoš se inteligentno služi modernim, “fotografskim“ kadrom kojim presijeca vertikalnu kompoziciju po sredini Kristova trupa, stavljajući tako naglasak na čin oplakivanja. Isti je dodatno naglašen dramatičnim, kontrastnim osvjetljenjem koje lica protagonista ostavlja tek naznačenima u sjeni dok je simbol Kristova mučeništva, trnova kruna u donjem lijevom kutu, prikazana na asketskoj pozadini kamenog kubusa na kojemu je položeno Kristovo tijelo, obasjana punim svjetlom.

Tekst: Ivana Rončević  Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti ©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Robert Frangeš – Mihanović, Filozof (Studija za Filozofiju),  1897.

Robert Frangeš – Mihanović
(1872. – 1940.)
Filozof (Studija za Filozofiju),  1897.
bronca
MG-588

Istaknuti hrvatski moderni kipar i medaljer, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. – 01., gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu.
Frangeš je ponajprije virtuoz u modeliranju broncom, mada je vješto oblikovao pojedina djela u mramoru, kao što je portretno poprsje Sveti Dominik (1893.).
U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Prva faza (1893. – 1914.) zbog suglasja secesijskih, simbolističkih i impresionstičkih stilskih odlika smatra se najkvalitetnijom u cjelokupnom umjetnikovom opusu. Iz tog perioda je Glava filozofa. Izvedena je kao studija za reljef Filozofije, najoriginalnija od četiriju alegorija fakulteta zagrebačkog Sveučilišta koje rese Zlatnu dvoranu ondašnje palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu (u gornjogradskoj zagrebačkoj ulici Opatičkoj 10) na čijem je čelu bio njegov mecena Izidor Kršnjavi. Kompaktna forma mislitelja oblikovana je u rodinovskom duhu jezgrovitog predstavljanja snažnog unutarnjeg sadržaja.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content