Robert Frangeš Mihanović, Sveti Dominik, 1893.

Robert Frangeš Mihanović
(1872. – 1940.)
Sveti Dominik, 1893.
klesanje, kararski mramor
69 x 25,5 x 21,7 cm
MG-590

Istaknuti hrvatski moderni kipar i medaljer, nakon obrazovanja u Beču (1889. – 1895.), usavršavao se u Parizu 1900. - 01., gdje se družio s A. Rodinom i M. Rossom. Jedan je od utemeljitelja Umjetničke akademije u Zagrebu (1907.) i među prvim je pokretačima i organizatorima likovnog života u Zagrebu.
Frangeš je ponajprije virtuoz u modeliranju broncom, mada je vješto oblikovao pojedina djela u mramoru, kao što je portretno poprsje Sveti Dominik (1893.).U svojem umjetničkom razvoju prešao je faze od akademizma, simbolizma do modernizma, odnosno do najranijih ostvarenja impresionizma u hrvatskom kiparstvu. U punoj zrelosti ostvario je vlastiti izraz u slobodnoj realističkoj modelaciji likova.
Robert Frangeš-Mihanović 1892. godine boravio je na studijskom putovanju u Italiji (Venecija, Padova, Firenca) gdje se upoznao s antičkom skulpturom i rimskim portretom kao i s djelima velikog talijanskog renesansnog kipara Donatella. Uz svoj prvi portret Rimljanina, Robert Frangeš-Mihanović iste 1893. godine oblikuje u kararskom kamenu bistu Sveti Dominik s naturalističkim i realističkim karakteristikama u izvedbi. Sveti Dominik prikazan je u redovničkom habitu s kapuljačom. Na prednjoj strani ispod poprsja je u reljefu izvedena krunica na knjizi, guščje pero i tintarnica. Oblikovan je bez idealiziranja, suhe obješene staračke koža vrata i lica, upalim očima i uvučenim suhim usnama. Na licu portretiranog se zrcali umor i duboka mudrost, kao i individualna psihologija. Djelo je nagrađeno u Budimpešti 1896. i u Parizu 1900. godine.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Celestin Mato Medović, Bakanal, 1893.

Celestin Mato Medović
Bakanal, 1893.
ulje/platno
206,5x395cm
MG-7088

Celestin Mato Medović (1857.-1920.), uz Vlahu Bukovca, pojedinim slobodnije koncipiranim djelima utire put ranoj moderni. Zbog skromnih materijalnih uvijeta, zaređuje se kako bi mogao studirati slikarstvo. Godine 1880. odlazi na školovanje u Rim gdje upoznaje nazarenski pokret, zatim u Firenzu gdje usvaja tadašnju maniru akademizma, narativni realizam. Vraća se u Dubrovnik 1886. i radi sakralne kompozicije. Zahvaljujući dr. Franji Račkom, Medović nastavlja školovanje na minhenskoj likovnoj akademiji (1888.-1893.). gdje pohađa i Komponiereklasse Aleksandera Wagnera, slikara povijesnih kompozicija. Po povratku u Kunu, pod utjecajem simbolističkog slikara Arnolda Böcklina radi pejzaže teškog, tamnog kolorita. Godine 1895. u Zagrebu upoznaje  bukovčevu varijantu plenerizma koja se očituje u rastakanju strogih akademskih formi i svjetloj paleti, kasnije nazvan „zagrebačka šarena škola“. Zbog razilaženja s Isom Kršnjavim, tadašnjim predstojnikom ministarstva u Kuhenovoj vladi, na čiji poziv slika četiri povijesne kompozicije u Dvorani Odsjeka za bogoštovlje i nastavu, gubi atelje u Zagrebu i vraća se u Kunu gdje nastaju njegovi najbolji autentični pelješki pejzaži puni plenerističkog svjetla te realistički portreti i mrtve prirode.
Bakanal, kompozicija impozantnih dimenzija, izvedena je u duhu minhenskog dekorativnog povijesnog akademizma. Pri komponiranju razuzdane poganske scene mladi redovnik Medović primijenjuje linearnu perspektivu, strukturirajući prostor gašenjem tonova. Statični likovi nemaju neposrednost prikaza studija i predloška iz 1890., rađenih prema živim modelima. Naglašena deskripcija pojedinih dijelova slike, poput mozaika poda ili mramornih stupova ukrašenih cvjetnim girlandama predstavljaju vrhunac tehničke dovršenosti i odražavaju ukus tog doba zbog kojeg je slika dobila brojne nagrade i predstavljena je diljem Europe.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content