Vojtěch (Adalbert) Hynais, Portret Hermana Bolléa, 1877.

Vojtěch (Adalbert) Hynais
(1854. – 1925.)
Portret Hermana Bolléa, 1877.
ulje na platnu, 110,7x80,5 cm
MG-276

Vojtěch Hynais je jedan od najznačajnijih čeških slikara, grafičara i dizajnera s kraja 19. i početka 20. stoljeća. Rođen je u Beču gdje je i završio likovnu akademiju. Kasnije se upisuje u školu Anselma Feurbacha (1829. -1880.) jednog od vodećih njemačkih klasicističkih slikara. U skladu s tadašnjim uobičajenim  načinom likovnog obrazovanja, odlazi u Rima, najprije 1874. sa slovenskim slikarom Janezom Šubicom s kojim u Rimu izrađuje freske za jedan hospicij, a drugi put 1877. s Feurbachom. Vrativši se u Beč, brzo okončava naruđbu koju je dobio od biskupa Strossmayera te odlazi na stipendiju u Pariz gdje živi od 1878. do 1893. godine. U Parizu upoznaje Vlahu Bukovca što će kasnije biti od velike pomoći našemu slikaru kada dolazi u Prag. Obojica će istovremeno biti profesori na praškoj likovnoj akademiji i dobri prijatelji. Hynais je neko vrijeme boravi u New Yorku zajedno sa svojim pariškim profesorom, Paul-Jacques-Aimé Baudryjem (1826. – 1886.) radeći na izradi stropnih dekoracija jedne tamošnje vile.
Stilski njegov je opus heterogen, od akademski slikanih religioznih i mitoloških scena, preko realističkih portreta te proto-impresionističkih pejzaža i simbolističkih kompozicija. Hynais je također bio jedan od osnivača bečke secesije.
Realistički građanski portret samosvjesnog Bolléa slikan je u smeđe – riđim tonovima. Kosa, inkarnat lica i ruku te krzno kaputa dani su toplim tonovima smeđe crvenkastih tonova što u kombinaciji s tamno smeđom pozadinom i bojom kaputa dodatno pridonosi eleganciji pa čak i uzvišenosti austrijskog arhitekta koji će se uskoro stalno nastaniti u Zagrebu. Hynaisovo slikarsko umijeće posebno je vidljivo u slikanju ruku s izraženim plavičastim žilama, a njegov realizam sveden je na slikarsku bit, bez suvišne deskripcije. Potezi kista povremeno su crtkasti (krzno) što ukazuje na slikarevo poznavanje suvremenih slikarskih pojava.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2022.

 

Henryk Siemiradzki, Pejzaž s likovima iz antike, 1877.

Henryk Siemiradzki (1848. – 1902.)
Pejzaž s likovima iz antike, 1877.
ulje na platnu, 49,5x64,5cm
MG-144

Henryk Siemiradzki jedan je od najpoznatijih poljskih slikara figuralnih kompozicija s temama iz starorimske povijesti te biblijskih i mitoloških motiva. Rođen je u poljskoj obitelji koja se doselila u Harkovsku oblast, tada u okviru carske Rusije. U Harkovu se školuje i studira što je vjerojatno utjecalo na njegov širi pogled na svijet u vremenu velikih nacionalnih poruka i ideja što se ogledalo u izboru tema njegovih slika koje nisu u znatnoj mjeri vezane za poljsku povijest. Siemiradzki je slikao motive i iz ruske povijesti što mu još i danas rigidni čuvari nacionalnih vrijednosti ne zaboravljaju.

Širinu koju je imao u izboru tema i motiva svojih djela nažalost nije u istoj mjeri pratila likovna širina - uporno ustraje na konzervativnom akademskom slikarskom načinu u vremenu kada i u njegovu okruženju organizirano djeluju umjetnici naprednijeg realističnog likovnog izraza okupljeni u pokret Peredvižniki.

Henryk Siemiradzki diplomirao je slikarstvo 1871. na petrogradskoj akademiji, prethodno, 1864., završivši studij prirodoslovlja. Neko vrijeme boravi u Műnchenu, a 1872. seli se u Rim gdje će u svojoj villi imati atelje koji je bio važno mjesto okupljanja tadašnjih velikaša i osoba iz javnog društveno-kulturnog života, posebno Slavena. Određena dvojnost likovnog poimanja označila je njegov cjelokupni slikarski opus. S jedne strane privrženost akademskom načinu rada, s druge strane zatomljeni intuitivni interes za slikanje u prirodi i zainteresiranost za likovni jezik, odnosno tzv. „čisto slikarstvo“. Preuzet atmosferom talijanskog pejzaža naslikao je i određeni broj malih pejzaža u plein-airu koje karakterizira neposrednost doživljaja i izraza. Tako je povremeno slikao malene pejzaže talijanskih pokrajina koji su bili lišeni atelijerske dotjeranosti i usiljenosti, kao što je to primjerice slika Pejzaž s antičkim likovima, 1877. Kameni most, stijena i arhitektura slikani su različitim sivim nijansama kao i stabla koja se nalaze na obronku iznad mosta. Veliko tamnozeleno stablo koje baca popodnevnu sjenu zatvara koloristički elegantnu kompoziciju. Scena nije opterećena dekorativnim pojedinostima niti luminističkim efektima kojima obiluju figurativne kompozicije. Slikao je konkretne arheološke, arhitektonske i pejzažne motive te ih po potrebi uklapao u veće figurativne kompozicije.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti©Nacionalni muzej moderne umjetnosti,Zagreb
Foto: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti,Zagreb

Skip to content