Dubravka Babić, Sam III, 1980.

Dubravka Babić
Sam III, 1980.
tuš
72 x 58 cm
MG-4138

Tankim, finim linijama prikazana su tri muška tijela. Da je riječ o muškim tijelima, pored anatomije, sugerira nam i naslov crteža. Premda su muška tijela gola, teško je reći da nose erotsko značenje. Dva tijela prikazana su kako leže s licem prema dolje. Na mjestu gdje bi trebao biti pod, nacrtano je nekoliko četvorina, ali one kao da prikazuju zrcalo, a ne podnu površinu. Je li Dubravka Babić prikazala svoju varijantu mita o Narcisu? Crtež je u svakom slučaju otvoren različitim interpretacijama. S obzirom na cjelinu autoričinog rada, u kojem prevladavaju vitalistički motivi životinja i ljudi u pokretu, bilo bi zanimljivo tumačiti ovaj crtež u kontekstu melankolije, odnosno (ne)određenog gubitka . I zadnja, ali ne i manje važna stvar na koju treba skrenuti pozornost u vezi ovog crteža je činjenica da je žena prikazala nago muško tijelo, a to je nešto što je čak i u okvirima domaće suvremene umjetnosti rijedak slučaj.
Dubravka Babić je 1974. završila grafiku na zagrebačkoj Akademiji za likovnu umjetnost, da bi na istoj ustanovi 1995., kao prva žena u povijesti, počela obnašati funkciju dekanice. Za svoj je grafički i crtački rad nagrađena je sa 16 domaćih i međunarodnih nagrada. Živi i radi u Zagrebu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Mato Celestin Medović, Vrijes, 1911.

Mato Celestin Medović
Vrijes, 1911.
ulje / platno 58,3 x 81,4 cm
MG-328

Mato Celestin Medović (1857.–1920.) godine 1868. pristupio je samostanu Male braće u Dubrovniku kako bi se školovao za svećenika. Opazivši njegov slikarski talent, general reda poziva ga u Rim da studira slikarstvo. U Italiji se Medović nesistematski školovao od 1880. do 1886. godine, a ponovno je onamo otputovao na studijsko putovanje 1894. godine. U Italiji ga nalazimo u Rimu, Assisiju, Fuccechiju, Faenzi, Ceseni i Firenci, gdje je tijekom devetomjesečnog razdoblja od srpnja 1883. do travnja 1884. godine pohađao privatnu školu Antonija Ciserija. Potom odlazi na Akademiju u München u razdoblju 1888.–1893. godine, gdje se školuje u smjeru dekorativnog povijesnog slikarstva Karla von Pilotyja kod profesora Gabriela Hackla, Ludwiga Löfftza i Alexandera Wagnera. Ondje nastaje njegova poznata slika Bakanal, 1893. Tijekom razdoblja od 1912. do 1914. godine boravi u Beču, gdje 1913. priređuje i samostalnu izložbu. Prijelomne 1898. godine nije se priključio Bukovcu i mladim umjetnicima na izložbi Hrvatskog salona iako je bio pozvan na sudjelovanje.
Slika Vrijes, 1911. Pripada Medovićevoj zaključnoj pejzažističkoj fazi razdoblja 1908.– 1920. godine u kojoj se posvetio slikanju zavičajnog pelješkog krajolika. Slikana u plain airu crtičastom, divizionističkom tehnikom lišenom njezine izvorne simbolističke podloge, ova kompozicija u plavom i ljubičastom primjer je punokrvnog realizma Medovićeva zavičajnog pejzaža.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Šebalj, Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, 1997.

Ivo Šebalj
Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu, 1997.
ulje na platnu
153 x 210 cm
MG-8394

Ivo Šebalj (1912. – 2002.) samozatajni je klasik hermetičke, meditativne lirske apstrakcije koja je uvijek u korelacijama s figuralnim motivom. Šebaljevo slikarstvo egzistencijalnog intimizma slikarstvo je međuprostora između konkretnog i apstraktnog, kromatskog i akromatskog, crteža i slike, a i u svojim najapstraktnijim slikama Šebalj je slikar motiva, iako teško raspoznatljiva (Z. Rus.). U relativno malo tema (pušač, slikar i model, (auto)portret, ženski akt, soba, doživljaj rata, sakralni motivi) autorovo slikarstvo nosi težinu i osjećaj omalenosti slikara pred slikom. Studirao je s prekidima na ALU-u u Zagrebu od 1934. do 1942. kod Lj. Babića i O. Mujadžića te diplomirao kod M. Tartaglije. Radio je kao službenik, a tek od 1954. radi u struci – kao profesor na Školi primijenjene umjetnosti te na ALU-u u Zagrebu od 1961. do 1978. Postoji nekoliko faza Šebaljeva slikarstva: nakon doba anonimnosti, počinje izlagati tek 1970. sa 58 godina. Potom slijedi doba otkrića 70-ih, slave 80-ih, te potpune slave 90-ih. Zadnja faza je posthumno vrednovanje. Opus u cjelini izvan je tuzemnih okvira. To je nepropusna i osobna valorizacija te prevrednovanje modernističkog slikarstva (P. Picasso, F. Bacon, J. Dubuffet). Pritom izjavljuje: Picasso sužava svijet na motiv, a ja motiv pokušavam proširiti (prema I. Zidić). Šebalj je umjetnik individualnoga crteža i kolorističke potke od tamnih i gustih gama sve do posve čistih boja. Slika Moj memento na barbarstvo u crkvi u Kninu iz 1997. slikarevo je vječno sjećanje posredstvom fotografija D. Fabijanića na barbarstvo u Kninu od početaka domovinskog rata kada je uništeno i devastirano sve – pa i opljačkana i oskvrnuta samostanska crkva sv. Ante – što se moglo uništiti. Vizualizacija je (monumentalni diptih) spomen na barbarizam rata naslikan u tipično Šebaljevoj maniri koja pritvrđuje bolni doživljaj ratne surovosti agresora, kao i ekspresivno izražen humanizam prema svekolikom stradanju i ljudi, grada i baštine. To je teško prohodan motiv – memento. Slika postaje izbodena meta, odraz simbolske destrukcije ostvaren akromatskim i obojenim toplim i hladnim žuto-zelenim sinkopiranim kontrastima koji, uz to, bjelinom i crninom na gustom apstrahiranom fondu iskazuju osobnu – rječica moj iz naslova slike – težinu, očajanje, užas ali i nezaboravljanje.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Ženski akt, 1938.

Ivo Lozica
Ženski akt, 1938.
bronca
51,3 x 31 x 62 cm
MG-1392

U Korčuli je polazio kamenoklesarsku školu od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je od 1926. do 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović) i 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade od 1933. do 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. živio je u Splitu, a od 1938. godine predavao je na ALU u Zagrebu. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer). Rano je smrtno stradao odlaskom u rodnu Lumbardu 1943. godine.
Ivo Lozica je izradio brojne skulpture koje imaju istaknuto mjesto u hrvatskom kiparstvu 20. stoljeća. Ostvario je značajni broj radova u kamenu, bronci, mramoru, sadri, drvu i terakoti. Izražavao se realistično zapažajući pojedinosti i oblike ljudskog lika. To su ljudi njegova rodnoga kraja, ribari, pržinari, žene s mjehovima vina, žetelice i pralje.
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebno na osjećaj za svjetlo i formu, te na pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena i treperave površine.
Dobar primjer lirskog – meditativno motiva je nagnuti ženski akt u sjedećem stavu, naglašene jedrine, izbalansiranih odnosa statičnosti i dinamičnosti. Glava je u otklonu prema lijevom ramenu, lijevom rukom obuhvaća u koljenu savijenu i podignutu lijevu nogu. Desnom rukom se oslanja na rub stjenovitog bloka, kao što i desna noga prijanja uz stijenu. Akt je stopljen s postamentom kao mjestom dinamične kompozicijske cjeline. Uravnotežena voluminozna obla forma akta skladne je vizure iz svih motrišta.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivo Lozica, Portret Fride Grgić, 1939.

Ivo Lozica
(1910. – 1943.)
Portret Fride Grgić, 1939.
mramor
52,5 x 42 x 36 cm
MG-2168

Polazio je kamenoklesarsku školu u Korčuli od 1923. do 1925. godine, gdje ga je uočio F. Kršinić te ga je uputio na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 1926. – 1930. godine studirao kiparstvo (R. Valdec i R. Frangeš Mihanović). Godine 1933. završio specijalku kod I. Meštrovića. Kao stipendist francuske vlade 1933. – 1934. godine, polazio je École des beaux-arts u Parizu. Od 1935. Živio je u Splitu od 1935. godine, a od 1938. predavao je na ALU u Zagrebu. Godine 1942. otišao je u rodnu Lumbardu, gdje je rano smrtno stradao. Surađivao je na realizaciji Meštrovićevih projekata u Otavicama (mauzolej) i Splitu (atelijer).
Oslonivši se na mediteransku kiparsku tradiciju (F. Kršinić), posebnog senzibiliteta za svjetlo i formu i usvojena pariška iskustva (A. Maillol, A. Rodin i A. Bourdelle), ostvario je jedinstven opus u nizu intimističkih, lirski oblikovanih aktova oblih volumena, treperave površine te je anticipirao poslijeratne kiparske sinteze figuracije i apstrakcije u Hrvatskoj. Početkom 1940 - tih godina, realističkim pristupom oblikovao je dinamično pokrenute skulpture socijalne tematike, s motivima iz dalmatinskoga života u kojima je vidljiv pomak od lirsko - meditativnih motiva k realizmu, povezivanje socijalne tematike i neusiljene figuracije izražajno modeliranih masa.
Kontemplativno portretno poprsje Fride Grgić smirena izraza lica izvedeno je na profinjeni realističan način. Srcoliko lice je nježno i fragilno s kosom na razdjeljak i začešljanom unatrag, elegantnog vrata i ovalnog izreza. Finoća je u obradi bijelog mramora, uglačane fluidne površine meke modelacije crta lica s grublje klesanim dijagonalnim urezima donjeg dijela poprsja u zoni ramena i grudiju s jasnim organiziranjem materije i čvrstih odnosa unutar bloka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Picelj, Površina I, Candra (-), 1966. – 1968.

Ivan Picelj
(1924. – 2011.)
Površina I, Candra (-), 1966. - 1968.
obojeni metal, drvo
100 x 100 cm
MG-2534

Hrvatski slikar, grafičar, dizajner i kipar diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1946. godine. Jedan od osnivača skupine EXAT 51, i među utemeljiteljima je pokreta Novih tendencija.
Ostvario je programirana djela kojima je istraživao vizualnu percepciju, ritmove i pomake. Ishodišta je pronalazio u općim načelima konstruktivizma i minimalizma, a temeljni su mu postupci redukcija oblika na geometrijske elemente, multiplikacija osnovne plastične jedinice unutar pravilna rasporeda plohe te analiza tonskoga registra osnovnih boja.
U tom duhu izrađivao je reljefe i objekte u drvu i metalu. Najčešće je umnažao pojedini geometrijski lik unutar pravilnog rastera plohe, s malim pomakom u boji ili obliku, u kojima je često istraživao dimenzije vizualne percepcije. Minimalističkim oblikovanjem monokromatskog geometrijski apstraktnog reljefa Površina I postignuta je suptilna svjetlosna interakcija metalne konstrukcije s prostorom.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Portret Karmen Matić, 1914.

Ivan Meštrović
(1883. – 1962.)
Portret Karmen Matić, 1914.
bronca
54,5 x 35 x 30,5 cm
MG-6505

Najistaknutiji je hrvatski umjetnik prve polovice 20. stoljeća, koji je za svoga života postigao svjetsku slavu i priznanja. Kiparstvo je studirao na bečkoj Akademiji od 1901. do 1905. godine gdje je na njegovo formiranje utjecalo sveukupno ozračje bečke secesije, u kojoj je Meštrović bio vodeći kipar. Dužnost rektora zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti obavljao je od 1923. do 1942. godine. Umjetničkim, profesionalnim i javnim radom upečatljivo je utjecao na suvremenike i mlađe kipare kao i na uspostavljanje hrvatske umjetnosti modernog doba.
Od početka svog golemog stvaralaštva prepoznat je kao izvanredan talent i veliki umjetnik s osebujnom i snažnom sposobnošću oblikovanja plastične materije, te je snagom individualnog talenta i osobne misije ostvario djela univerzalne vrijednosti monumentalne, religiozne i intimne tematike.
Cjelokupni njegov kiparski opus prožet je portretnom plastikom i originalnim ženskim likovima elegantne skladnosti i rafinirane stilizacije. Uz svoju suprugu Ružu Meštrović, često portretira suvremenike i prijatelje. Prelijepa Carmen de Spalatin, bila je iznimna ljepotica, bliska prijateljica Ruže Meštrović i inspirirala je zajedničkog kućnog prijatelja Ivana Meštrovića. Portretna bista mlade žene je s glavom u blagom okretu na lijevo, povezane u rubac glatke površine i vezanog na stražnjoj strani vrata koji ističe oblinu glave. Ispod rupca proviruju šiške i pramenovi kratke kose uz ozbiljno lice. Istaknuti su fizionomijski detalji kao što su obrve, iscrtani kapci očiju. Usne su stisnute a brada je zaobljena. Volumen je zatvoren, a površine glatke i fluidne, dok su u vizuri iz profila stranice poprsja ravno rezane. Dekorativni aspekt stila kipar je usuglasio s karakterom modela, bez upadanja u zamku pretjeranog uljepšavanja i dopadljivosti likovnog prikaza.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Slavomir Drinković, Ab ovo, 1977.

Slavomir Drinković
Ab ovo, 1977.
polirani švedski granit, čelik
12,5 x 23,5 x 23,5 cm
MG-6299

Slavomir Drinković poznat je kao kipar skulptura krajnje jednostavnih oblika, napetih površina i odnosa, najčešće u tradicionalnim kiparskim materijalima i njihovim kombinacijama. Jedna od ključnih tema u njegovom opusu je procjep, pa je tako poznavanje metode zabijanja klinova kako bi se dobio potez i usmjerenje željene pukotine ili raspuknuća, jedna je od ključnih Drinkovićevih oblikovnih metoda. Skulptura Ab ovo iz 1977. prikazuje crno jaje od granita kao početak svega, koje se raspuknuto po sredini nepovratno rastvara pokazujući drugo lice bogate strukture. Nazivom skulpture Drinković se referira na izraz koji je preuzet iz Horacijevog djela De arte poetica u kojem hvali Homera što je Ilijadu započeo s opsadom Troje, a ne ab ovo, tj. s rođenjem lijepe Helene koja se prema mitu rodila iz jajeta.
Slavomir Drinković (1951., Jelsa – 2016., Zagreb) hrvatski je kipar koji je diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1977. godine pod mentorstvom Valerija Michielija. U razdoblju od 1977. do 1979. bio je suradnik Majstorske radionice Antuna Augustinčića i Ivana Sabolića. Od 1995. radi na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, kao docent na Katedri kiparstva dok profesorsku poziciju preuzima 2001. Voditelj je i Ljetnog studija kiparstva u kamenu ALU u okviru kojeg je realiziran projekt Veselje. Brojne Drinkovićeve skulpture postavljene su u javnim prostorima u Hrvatskoj i inozemstvu, od kojih bi valjalo istaknuti skulpturu Marka Marulića u Berlinu 2000. i spomen-obilježja masovnih grobnica iz Domovinskog rata u Vukovaru 1998. Drinković se također bavio oblikovanjem interijera i namještaja te je radio kao kazališni scenograf.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sanja Iveković, Opća opasnost (sapunica) / 1995.

Sanja Iveković
Opća opasnost (sapunica) / 1995.
kolor video
t=6,33 min
MG-6840-f

Upravo bi video “Opća opasnost (sapunica)” mogao poslužiti kao dokaz da je javni televizijski servis instanca s kojom je Sanja Iveković (1947) - proslavljena hrvatska umjetnica i feministica - u neprestanoj komunikaciji, od samih početaka svoga umjetničkog djelovanja kada se u okviru festivala Trigon u Grazu 1973. zajedno s Daliborom Martinisom uhvatila u koštac s prirodom televizijskog emitiranja, do trenutka kada televizijski medij, tijekom Domovinskog rata (1991-95.) u Hrvatskoj - prije implementacije World Wide Weba - još jednom potvrđuje svoju društvenu aktualnost. Nije to dijalog, to je konfrontacija, ali od one vrste koja sa sobom nosi rezultate u obliku specifične umjetničke spoznaje. Video prikazuje fragmente iz popularne južnoameričke serije, tzv. sapunice i fragmente iz filma “Do posljednjeg daha” Jean-Luc Godarda, a koji su bili emitirani na hrvatskoj javnoj televiziji tijekom ratnih zbivanja. Budući da je unatoč ratu, hrvatska televizija uspjela osigurati emitiranje na cijelom području zemlje, pokazalo se da televizijski medij može poslužiti i kao sredstvo za uzbunjivanje civilnog stanovništva: tijekom emitiranja dnevnog programa (informativne emisije, filmovi, sportska događanja itd) upozoravalo bi se gledatelje da su na određenoj lokaciji počela ratna djelovanja i da pojačaju svoj oprez. Upozorenje je imalo formu klasičnog televizijskog telopa: pri dnu ili vrhu televizijskog ekrana bio bi pušten tekst koji bi obavještavao gledatelje da je znak opće opasnosti izdan za određenu lokaciju. Te neobične jukstapozicije – proglašavanje izvanredne situacije na pozadini zabavnog sadržaja javne televizije - Sanja Iveković je hvatala na svom kućnom prijamniku i od snimaka napravila video, a on nam pak, iz svoje uradi sam estetike ukazuje na nekoliko važnih momenata, od kojih ovom prilikom treba istaknuti sljedeće. Najprije na sam kraj jednog dugog razdoblja u kojem je sredstva javnog informiranja (radio, televizija, novine) bilo moguće organizirati i kontrolirati centralistički, zatim i na tužnu činjenicu da je sve podložno promjeni – država, tehnologija, umjetnost – osim društvenih stereotipa o ženi: u oba slučaja, u Godardovom filmu i južnoameričkoj sapunici, ženina je uloga svedena na katalizator romanse.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto isječak iz videa: iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti

Nina Ivančić, Sunce 12, 1980.

 

Nina Ivančić
Sunce 12, 1980.
ulje na platnu
90 x 100 cm
MG-4085

Slikom Sunce 12, podijeljenom u više neravnomjernih polja umjetnica Nina Ivančić nagoviješta geometrizaciju kojom će se u potpunosti početi baviti od 1986. odlaskom u New York. Dinamičnost ostvaruje kontrastom toplih na jednoj strani slike i hladnih boja na drugoj te debelim i jasnim nanosima kista iste na platnu. Sunce 12, umjetnice koja se formirala unutar tradicionalnog slikarskog medija sredinom 70-ih, u vrijeme promocije novih medija i materijala, svakako je pokazatelj njezine pozicije jedne od vodećih ličnosti nove slike.
Nina Ivančić rođena u Zagrebu 1953. Umjetničko obrazovanje započinje studijem slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pod mentorstvom prof. Šime Perića. Nakon završetka studija, 1977., nastavlja usavršavanje u Majstorskoj radionici za slikarstvo u Zagrebu kod oca i prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Uskoro dobiva Fulbrightovu stipendiju za slikarstvo MFA Program in Painting na Columbia University u New Yorku, gdje boravi i stvara od 1986. do 1993. godine. Od 1999. godine predaje slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a njezinu umjetničku karijeru obilježilo je više od trideset samostalnih i brojnih grupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, uključujući Bijenale mladih u Parizu (1982.) i Bijenale u Veneciji (1986., 1995.). Njezini radovi nalaze se u mnogim privatnim i javnim zbirkama. Dobitnica je niza nagrada, među kojima valja istaknuti Binney and Smith Inc. Fine Art Achievement Award (New York, 1987.) i Vjesnikova nagrada za likovnu umjetnost Josip Račić (Zagreb, 2003.). Autoričina umjetnost pokazuje slojevitu umjetničku izvedbu koja nadilazi granice vremena i prostora.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Skip to content