Željko Kipke, Unus mundus II, 1985.

Željko Kipke
Unus mundus II, 1985.
ulje na platnu
207 x 239 cm
MG-6764

Željko Kipke (1953.) jedan je od najintrigantnijih hrvatskih postmodernih umjetnika. Slikar je, filmski autor, teoretičar te pisac. U tim područjima ostvario je enigmatske, znakovite i provokativne uratke. Naziva se slikarom novog eona tvrdeći da je istovremeno dekorater i slovoslagar, arhitekt i antiarhitekt. Kipkeovo slikarstvo ne izrasta iz čistih likovnih pobuda. To je slikarstvo simboličkih značenja onkraj predočenog (J. Denegri). Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1976. (Lj. Ivančić). Bio je suradnik majstorske radionice Lj. Ivančića i N. Reisera (1976. – 1981.). Slikarski opus rastire se od primarnog i analitičkog slikarstva do ekspresivne slike te postmodernog nadrealizma sa referencama na film, avangardu, hermetične simbole, znakove, rebuse i djela drugih autora. Objavljuje teorijske tekstove i kritike o likovnoj umjetnosti i filmu te o vlastitome radu (Vodič kroz subterraneus, 1992.). Piše i prozu (Čuvajte se imitacija, 1993.). Stvara eksperimentalne filmove (Nevidljive galerije, 2009.; Bulevar 9 života, 2012.). Slika Unus mundus II (1985.), „naš svijet – kozmos“ pripada integralnom slikarstvu novoga eona koje autor izvodi od sredine 80-ih (Theatrum mundi, 1986.) do kraja 90-ih. Riječ je o parafrazi Maljevičeva Križa (1915.) i o zagonetnom, hermetičnom, možebitno ezoteričnom simbolizmu i koji kao da snagom slike priziva mističnu obnovu kozmosa proizašlu iz referenci na C. G. Jungovu Psihologiju i alkemiju, kao i njegove teze o sinkronicitetu. Izlagao je na izložbi Artist is Space u New Yorku 1989., a sudjeluje i na izložbi H. Szeemanna Blood & Honey / Future's in the Balkans u Klosterneuburgu (Beč), 2003. Djela mu se nalaze u mnogim zbirkama (MUMOK, Beč; FRAC kolekcija, Toulouse; Zbirka P. Stuyvesant, Amsterdam). Predstavlja Hrvatsku na Kairskom bijenalu 1995. i Venecijanskom bijenalu 1993., gdje je i izbornik hrvatskog paviljona 2007.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Emanuel Vidović, K mrtvom gradu, 1919.

Emanuel Vidović
K mrtvom gradu, 1919.
ulje na platnu
100 x 137,5 cm
MG-579

Velika simbolička kompozicija "K mrtvom gradu” Vidovićeva je vizija puta u vječnost. Među brojnim prizorima splitske luke iz Vidovićeve tamne faze koju slika tijekom i neposredno nakon Prvog svjetskog rata u mračnoj i praznoj zgradi Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, ovo se remek-djelo ističe čudesnom snagom apstrahiranja pojavnog kojom opisuje neopisivo i govori o neizrecivom. Jedinstveni raspon zelenog tona sjedinjuje more, kopno i nebo, a noć obasjana mjesečinom otkriva danteovsku lađu koja plovi prema onome svijetu. Vidovićevo snoviđenje u motivu gradskoga groblja sjedinjuje umjetnikovu tugu za umrlim djetetom s ratnom tragedijom koja je zadesila čitav svijet.
Emanuel Vidović (Split, 1870. – 1953.) jedan je od ključnih slikara hrvatskog modernizma. Umjetničko je obrazovanje započeo 1887. u Veneciji. Iako je ubrzo napustio Accademia di Belle Arti ostao je u Veneciji. Učio je od divizionista, slikao kanale i lagune, a atrij Sv. Marka bio mu je prvi atelijer. Kasnije živi i izlaže u Milanu i Chioggi. Krajem stoljeća vraća se u Split. Predaje na Obrtnoj školi i intenzivno slika. Godine 1908. inicirao je izrazito uspješnu i važnu “Prvu dalmatinsku izložbu”. Sudjelovao je i u osnivanju Društva Medulić. Procjenjuje se da je u više od pola stoljeća predanoga rada Emanuel Vidović naslikao više tisuća slika, od kojih je pola sâm uništio. Slikao je uglavnom krajolike s talijanskim, splitskim i trogirskim motivima te interijere i mrtve prirode.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vanja Radauš, Muški torzo, 1934.

Vanja Radauš
Muški torzo, 1934.
bronca / lijevanje
84 x 29 x 21,5 cm
MG-1376

Hrvatski akademik Vanja Radauš (1906.–1975.) školovan je u Zagrebu i Parizu te je tijekom razdoblja od 1932. do 1934. godine bio član društveno angažirane grupe Zemlja, koja je djelovala od 1929. do 1935. godine kada je rad udruženja zakonski zabranjen. Bavio se pedagoškim radom na Državnoj obrtnoj školi i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Vanja Radauš bio je osebujna umjetnička ličnost. Njegova specifična skulptura obilježena je izrazitom ekspresivnošću i nadrealističkim obilježjima bizarnog svijeta motiva iz mašte.
Radaušev Muški torzo iz 1934. godine nastao je kao pandan Ženskom torzu iz iste godine, oba u fundusu Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o ekspresivnim aktovima, dramatičnog naboja naglašenog bolno izvijenom pozom i grčem tijela. Bizarnost i nadrealnost dojma potencirana je hotimično krnjim prikazom ljudske figure (obezglavljenost i izostanak ruku muškog lika te istovjetan rez ispod ramena u žene, neprirodno tordirane tjelesne osi te unazad i u stranu zabačene glave).

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vojin Bakić, Bik, 1943.

Vojin Bakić
(1915. - 1992.)
Bik, 1943.
bronca
20 x 14,5 x 10cm
MG-1416

Bakić je jedan od najvažnijih hrvatskih modernističkih kipara koji se priklonio apstrakciji i novim tendencijama, stekavši i međunarodni značaj. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1934. do 1939. te je pohađao specijalke kod Roberta Frangeša Mihanovića, Frane Kršinića te Ivana Meštrovića. Posebno je važan angažman Frane Kršinića koji je Bakića spasio od tragične sudbine njegove braće, primivši ga za svog asistenta tijekom Drugog svjetskog rata. U tom razdoblju također je radio na Agronomskom fakultetu od kuda vjerojatno crpi motiviku životinja, posebno bikova koje će kasnije lišiti deskripcije i svesti na jednostavne oblike, glatke površine i zaobljenih bridova. Bakić će pedesetih godina ustrajati na istraživanju apstrakcije organičkog podrijetla. Međunarodno priznanje dobiva na Bijenalu u Veneciji 1956., kritika posebno ističe veliku sadrenu skulpturu Bika. Nastavlja s istraživanjem redukcije predmetnog, antropomorfnog, zanima ga čista forma u kojoj se otvara volumen prostoru na način da se jednaka važnost daje pozitivu i negativu oblika. Iste modernističke principe primjenjuje pri koncipiranju spomenika antifašizmu koji su do tada često bili anakrone akademske kompozicije.
Muzejska skulptura malih dimenzija Bik iz 1943. pod uplivom je rada u Kršinićevoj radionici. Usklađuje formu i pokret u harmoničnu cjelinu. Bez obzira na male dimenzije skulpture, Bakić je uspio prikazati bika kao nositelja simboličke snage, posebno isticanjem pognute glave, karakterističnog položaja glave prije silovitog napada životinje.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Parać, Kavana „La Coupole“, 1931.

Vjekoslav Parać
Kavana „La Coupole“, 1931.
ulje na platnu
46 x 60,8 cm
MG-1690

Vjekoslav Parać treptavim prizorom iz pariške Kavane „La Coupole“ živo dočarava blještavu atmosferu suvremenog velegrada iz 1931. Mladi se umjetnik već u Zagrebu ostavio Cézannea, a ovako zaustavljeni trenutak svjedoči da se i u Parizu umjesto u Picassa ili nadrealiste pouzdao isključivo u svoje oko i svoj kist. Parać svoj neposredni doživljaj atmosfere pariške kavane bilježi s puno svježine i duha, slobodnom i treperavom bojom, bez konstruiranja. Parać stvaran prizor pun života, ali i blage ironije ostvaruje sitnim, rasplesanim mrljama renoirovskpg podrijetla.
Vjekoslav Parać (Solin, 1904. – Zagreb, 1986.) je slikarstvo diplomirao u Zagrebu 1926. u klasi Ljube Babića. Kao stipendist francuske vlade u Parizu se od 1929. do 1931. usavršavao kod Friesza i Lhotea. Od nekolicine naših umjetnika koju sreće u Parizu na Paraća je osobito utjecao Juraj Plančić koji već 1930. umire. Uz rane impresionističke utjecaje, Paraćev se opus ubraja u kompozicijski odmjereni realizam mediteranskog likovnog kruga. U ratno se doba priključio partizanima, a u poraću je vodio Galeriju umjetnina u Splitu. Od 1950. je živio u Zagrebu, predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti i intenzivno stvarao, poglavito jednostavne kompozicije u snažnom kolorizmu. Tematski su najvažniji Paraćevi prizori iz rodnoga kraja, dalmatinski krajolici, motivi iz života težaka i povijesti pomorstva te mrtve prirode. Bavio se i fresko slikarstvom, crtežom, grafikom i scenografijom.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Postružnik, Kompozicija I, 1961.

Oton Postružnik
Kompozicija I, 1961.
ulje na platnu
130,5 x 162,5 cm
MG-6971

Oton Postružnik (1900. – 1978.) je socijalno-kritički angažirani slikar (grafičar, kipar) u prijeratnom i jedan od najizrazitijih predstavnika lirske apstrakcije u poslijeratnom razdoblju. Od 1915. pohađa privatnu umjetničku školu Ljube Babića. Sudjelovao je 1917. u protumađarskim demonstracijama. Održavši tada vatreni govor, upozoren je od vlasti. Godine 1920. napušta Višu školu za umjetnost i umjetnički obrt u Zagrebu te odlazi na školovanje u Prag (V. Bukovac). Vrativši se, nastavlja studij na novoosnovanom ALU-u u Zagrebu gdje je diplomirao kod Lj. Babića (1924.). Jedan je od prvih studenata koji kod H. Juhna radi u keramici. Iste godine otvara privatnu slikarsku školu s I. Tabakovićem s kojim u Salonu Ullrich izlaže ciklus crteža Groteske blizak Neue Sachlichkeit (Novoj stvarnosti). Tim ciklusom najavljuje kritičko-socijalne odrednice grupe Zemlja (1929. – 1935.) čiji je osnivač i član. Odlazi na usavršavanje u Pariz od 1925. do 1926. (A. Lhote, M. Kisling), što je moglo utjecati na njegov monumentalni slikarski volumen (Klek, 1929.). Često boravi u Dalmaciji stvarajući osebujni kolorizam utemeljen na žarkim i otvorenim bojama te snažnome i slobodnome rukopisu. Od 50-ih reducira figuralni predložak na plošni znak, čistu boju i kompozicijska žarenja svjetlosti. Slika Kompozicija I (1961.) paradigmatska vizualizacija za razumijevanje Postružnikove redukcije i apstrahiranja pejzažnog prikaza te svođenja motiva na plutajuća prirodna obličja u razmeđima i korelacijama između organičke i lirske apstrakcije te olabavljena enformela. To je tvarna lirika umjerenih obojenja i organskih formi utemeljenih na kontrapunktima između biomorfno reducirane plutajuće antigravitacijske zasićene i osebujne reljefne matrice i fonda razrijeđene plošne površine prošarane mrljama, točkama i varijabilnim gradbenim tragovima koji umanjeni improviziraju i ponavljaju centralni motiv. Od 1958. do 1970. profesor je na ALU-u u Zagrebu, a 1964. dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Majka i dijete, 1915.

Ivan Meštrović
(1883. – 1962.)
Majka i dijete, 1915.
lijevanje, bronca
67,5 x 27,5 x 18,5 cm
MG-2831

Najveći hrvatski moderni kipar, školovan je u ozračju bečke secesije i njen je najistaknutiji predstavnik u mediju skulpture. Meštrovićeva monumentalna, religiozna i intimna djela pripadaju univerzalnim umjetničkim vrednota.
Nakon grandiozne secesijske faze i udaljavanjem od nacionalno mitologijskog ciklusa slijedi Meštrovićevo duhovno dozrijevanje i interes za općeljudske i univerzalne teme s religijskim postulatima. Tu promjenu u promišljanjima slijedi i stilska promjena sintetiziranjem gotičkih elemenata i blagi otklon od secesije. Preispitujući vlastitu nacionalnu iluziju pribjegava religioznim ekspresivnim motivima i izduženim likovima kao što je na svevremenskom prikazu majčinstva na ikoničnom djelu Majka i dijete postavljenim na visokom tronu, izduženih proporcija i suzdržane geste. Sjedeća figura žene i nagog djeteta u njenom krilu su frontalno postavljeni. Mlada žena je odjevena u tanku tuniku koja ocrtava liniju tijela i s rupcem je uz dugo lice blagog izraza, nakošene glave na lijevo na dugom vratu. I majka i dijete imaju uzdignute desne ruke poput prikaza bogorodice s malim Isusom na ikonama. Nago dijete punašnih obrisa tijela i glave naslonjeno je leđima na majčino tijelo sprijeda i oslonjeno je na lijevu prekriženu nogu žene. Elegancija i putenost dugih prekriženih nogu upućuju na svjetovni prikaz majke i djeteta.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalni muzej moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Jagoda Buić, Crni dinamični krug, 1966. – 1978.

Jagoda Buić
Crni dinamični krug, 1966. – 1978.
vuna / tapiserija
225 x 260 cm
MG-4066

Jagoda Buić (1930. – 2022.) međunarodno je vrednovana i glasovita hrvatska likovna umjetnica najpoznatija po umijeću stvaranja tapiserija i tekstilnih skulptura. Uz to je kostimografkinja, scenografkinja, kiparica i slikarica, a bavila se i kazališnom režijom. Specifično je u autoričinim tapiserijama to što likovno rješava vizualni sklop. Njezine tapiserije i tekstilne skulpture poimamo u proširenom značenju imaga (slika, lik, oblik) kao slike i skulpture po sebi, svojstvenih materijskih odlika. Godine 1949. upisala Akademiju za primijenjenu umjetnost u Zagrebu (E. Tomašević. K. A. Radovani). Studij kostimografije i scenografije nastavlja u Rimu i Veneciji, a diplomirala je u Beču 1954. na odsjeku za unutarnju arhitekturu i Odsjeku za tekstil na Akademie für angewandte Kunst. Izradila je više od 150 kostima i scenografija, a radila je i kostime za film (Carevo novo ruho, 1961.). Od 1962. bavi se gotovo isključivo tapiserijom. Nadahnuta je i pučkim predivom Dalmatinske zagore. Istražujući dalje formu i gradivo materijala stvara vertikalne tapiserije (Vertikala I, 1968.) izložene na XXXIV Venecijanskom bijenalu 1968. Od 70-ih ostvaruje trodimenzionalne tapiserije kao forme u pokretu na vjetru i vodi (Crno listanje, 1978.) Svoju izvedbu teoretizira pozivanjem na mit od Arijadni miješajući vunene niti s praznim prostorima dajući im time strukturnu vrijednost. Crni dinamični krug 1966. – 1978. kao da je izašao iz laboratorija Novih tendencija (1961. – 1973.) Vidimo poput slike u slici, minimalistički vizualni sklop crnog na crnome, strukturama prožetog reljefnog kruga na pravokutnoj površini. To je čista geometrijska činjeničnost tapiserije-slike provedena kroz dva temeljna čovjekova oblika: kruga i četvorine. Godine 1991. rad joj je bio predstavljen u Muzeju suvremene tapiserije Jean-Lurçat u Angersu, a 2011. Muzej primijenjene umjetnosti u Zagrebu posvetio joj je veliku retrospektivu, kao i Muzej Revoltella u Trstu 2014. U poznim godinama radi s papirom, komadićima vune i kartonom (Moderator 2006.), a 2021. radovi su joj predstavljenu u Centru Georges Pompidou u Parizu. Dobitnica je mnogobrojnih internacionalnih i tuzemnih nagrada (Vladimir Nazor, 2014.) i priznanja, a djela joj se nalaze u mnogim recentnim zbirkama i muzejima.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Meštrović, Don Frane Bulić, 1929.

Ivan Meštrović
Don Frane Bulić, 1929.
bronca / lijevanje
53 x 43,5 x 31 cm
MG-808

Podrijetlom iz Dalmatinske zagore, Ivan Meštrović (1883.–1962.) nakon razdoblja samoukog rada te naukovanja u klesarskoj radionici Pavla Bilinića u Splitu, odlazi na školovanje u Beč gdje je između ostalih učio i kod arhitekta Otta Wagnera. Njegov je kiparski opus obilježen utjecajima bečke secesije (na čijoj izložbi 1903. godine prvi puta javno izlaže svoja djela), Agustea Rodina te interesom za staroegipatsku i asirsku skulpturu. U sklopu Meštrovićeva naglašenog političkog angažmana značajna je njegova medulićevska dionica, u kojoj nastupa kao ideolog i začetnik ove nacionalno-romantične umjetničke skupine. Uoči Prvog svjetskog rata okreće se vjerskim temama koje poprimaju sve veće značenje u njegovu životu i radu. Jedan je od rijetkih hrvatskih kipara koji je za života doživio svjetska priznanja, između ostaloga njegove javne skulpture Indijanaca (Strijelac i Kopljanik), 1928. izložene su u Chicagu, a bavio se i pedagoškim radom u SAD-u u Syracusi i South Bendu.
Poprsje don Frane Bulića iz 1929. godine nastalo je tijekom Meštrovićeva umjetnički plodnog razdoblja, kada se nakon Prvog svjetskog rata vratio u domovinu i ondje djelovao kao rektor zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti u razdoblju između 1923. i 1942. godine. Desetljeće 1920-ih period je kada se Meštrović snažnije okreće klasičnoj sastavnici u umjetničkom izrazu. Realistično danim portretom ovog katoličkog intelektualca Meštrović odaje počast pioniru hrvatske arheološke znanosti, posebno značajnim u izučavanju ranokršćanske i starohrvatske povijesti na dalmatinskom tlu.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kata Mijatović, Spavanje između neba i zemlje, 2010.

Kata Mijatović
Spavanje između neba i zemlje, 2010.
ink-jet fotografija
MG-8158

U kolovozu 2010., na platou Muzeja suvremne umjetnosti u Zagrebu, hrvatska umjetnica Kata Mijatović (1956) izvela je performans, koji je uključivao skulpturu “Oblik prostora XIII” Ivana Kožarića. Performans se satojao od spavanja u Kožarićevoj skulpturi i trajao je šest sati, od ponoći do zore. Naslov performansa, također, je referenca na Kožarića. Ovaj je proslavljeni hrvatski kipar, naime, u privatnim situacijama ovu skulpturu nazivao “Zemlja, nebo”, sugerirajući tako da se sav pojavni svijet može na neki način tretirati kao ono što je između neba i zemlje. Ovu je Kožarićevu metaforu, umjetnica sprovela u djelo, izabravši skulpturu kao, kako ističe kustos Branko Franceschi, “poziciju na kojoj će sviti svoj jednostavni ležaj i tako svoj dugogodišnji rad na uključivanju nesvjesnih ljudskih energija u prostor praktične ljudske egzistencije simboličkim umjetničkim govorom učiniti prezentnim unutar velike tradicije neoavangardne umjetnosti.” Performans “Spavanje između neba i zemlje”, simbolički je markirao početak jednog perioda u kojem će snovi, kao i proces ljudskog spavanja i sanjanja zauzeti jedno od ključnih mjesta u umjetničinom radu. Snovi će odrediti i njezin odnos prema društvu. Naime, umjetnica u sanjanju vidi proces koji je sličan umjetničkom stvaralaštvu - “Dok sanjamo, svi smo umjetnici”, ističe Kata Mijatović - pa se na izvjestan način nadovezuje na tradiciju avangardnih poziva za demokratizaciju umjetnosti.
Kata Mijatović je diplomirala 1981. godine na Pravnom fakultetu u Osijeku. Od 1988. do 1991. godine bila je članica neformalne umjetničke grupe "Močvara" u Belom Manastiru. Akademiju likovnih umjetnosti upisuje u Firenzi 1991., a diplomu na odsjeku za slikarstvo stječe na ALU u Zagrebu. Od 2005. do 2019. voditeljica je Galerije AŽ u Zagrebu. Predstavljala je Hrvatsku na 55. venecijsnakom bijenalu. Za svoj rad bila je nagrađivana, a radovi joj se nalaze u zbirkama hrvatskih muzeja. Živi i radi u Zagrebu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive NMMU

Skip to content