Otkrijte-Arhiva – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Oton Iveković, Dolina Paklenica na Velebitu, 1912.

Oton Iveković
Dolina Paklenica na Velebitu, 1912.
ulje / platno, 7172,5x 109,8 cm
MG-381

Oton Iveković (1869.–1939.) učio je slikarstvo u Zagrebu kod Ferde Quiquereza, potom od 1886. godine u Beču kod Christiana Griepenkerla i Augusta Eisenmengera te, konačno, u Münchenu kod Wilhelma von Lindenschmita i u Karlsruheu kod Ferdinanda von Kellera. Radio je kao nastavnik crtanja na zagrebačkoj realnoj gimnaziji, potom na Obrtnoj školi od 1895. godine te na Umjetničkoj školi (poslije Akademiji) od 1908. godine. Iste je godine izabran za predsjednika umjetničkog društva Lada. Putovao je po Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj i Americi, a tijekom Prvog svjetskog rata djelovao je kao vojni slikar. Uz Mencija Clementa Crnčića, smatra se najznačajnijim predstavnikom historijskog slikarstva u Hrvatskoj, osobito onoga nacionalnog nadahnuća. Krajem života povukao se u Veliki Tabor u Hrvatskom zagorju.
Verikalan format slike Dolina Paklenica na Velebitu pojačava dojam stjenovitog tjesnaca kroz koji se u dolini Paklenice na Velebitu provlači grupa figura: predvodnica od dva kićenije odjevena jahača na konjima te na malenoj udaljenosti vojnička pješadija u sivim viteškim oklopima što se stapaju s tonovima okolnih stijena. Vegetacija je na prikazu siromašna i oskudna pridonoseći dojmu vojničke i ratne surovosti. Isto je dodatno naglašeno prevladavajućim sivim tonovima golog kamena koji se reflektiraju i u sivo-plavim tonovima neba. Prizor je naslikan pri bistrom dnevnom osvjetljenju gradeći ugođajnost ledenoga tona rasvjete.
Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vjekoslav Rukljač, Akt, 1963.

Vjekoslav Rukljač
(1916. – 1997.)
Akt, 1963.
klesanje, alabaster
40 x 23 x 15 cm
MG-2651

Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1943. u klasi F. Kršinića te je bio profesor na ALU od 1948. do 1986. godine.
U mramoru i gipsu, u malom i velikom formatu, u rasponu od čvrstih zatvorenih volumena do formi u kojima je naglašen samo obris, radio je poetične ženske aktove i torza. Autor je mnogobrojnih portreta istaknutih ličnosti (Vladimir Nazor, 1949.; Marko Orešković, 1981.) i javnih spomenika poginulima u II. svjetskom ratu (Jesenje kraj Krapine, 1957.; Bedekovčina, 1976.).
Komorna skulptura Akt je poetični prikaz djevojke koja sijedi suptilnih naznaka fizionomije, spojenih nogu obgrljenim rukama. Zatvorena forma je reducirana do same biti sižea, omekšana glatkim tretmanom oplošja i kvalitetom unutarnjeg prigušenog sjaja alabastera. Dijagonalno zasječena ploha glave, kosa i plinta primjereno su teksturirani kao kontrast glatkoći obrade volumena, blage redukcije i stilizacije oblika.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kamilo Tompa, Atomska gljiva, bez datacije

Kamilo Tompa
Atomska gljiva, bez datacije
tuš/papir
345 x 255 mm
MG-5730

U vizualnoj je umjetnosti malo uspjelih prikaza razaračke snage atomske bombe. U pokušaju da prikažu atomsku eksploziju, tradicionalne su likovne umjetnosti najčešće zapadale u patetiku, pa se čini da su slikari i kipari prešutno zadatak prikazivanja prepustili filmu i fotografiji. I doista, možda je umjetnički najuspješniji, najkritičniji prikaz atomske bombe onaj izveden u okviru eksperimentalnog filma. Naime, kratki film Bruce Connera „Raskrižje“ iz 1975. prikazuje podvodnu atomsku eksploziju koju je 1946. izvela američka vojska na Bikini otočju u Pacifiku. Connerov film se isključivo sastoji od dokumentarnih vojnih snimki, ali reproduciranih u slow-motion-u i u trajanju od 37 minuta.
Možda zbog toga što se još 1937. bavio konstrukcijom stroboskopa, pokušavajući reproducirati vlastiti animirani film; možda zbog toga što je nakon neuspjeha sa stroboskopom pisao Waltu Disneyu, slao mu crteže i molio za novce koji bi mu pomogli u realizaciji nauma; možda zbog toga što se zanimao za aeronautiku i astronomiju - tko zna, ali je Kamilu Tompi pošlo za rukom prikazati atomsku eksploziju u mediju tradicionalne slike. Osobito mu je uspjelo prikazati penjanje oblaka radioaktivne prašine u vis; energija tog pokreta je jasno vidljiva i to crtežu pridaje dodatnu zlokobnost. Zanimljivo je da crtež ima i ludičku dimenziju – pojedini su oblici stvoreni gotovo slučajno, naginjanjem papira i gibanjem crne tinte po papiru - ali to prizoru nimalo ne oduzima ozbiljnost. Tompa je 1926. završio slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Uključio se u rad grupe Zemlja 1931. kada je osnovao i Pučki teatar u Zagrebu. Zanimalo ga je puno toga - animirani film, kreativnost djece, kazalište, scenografija, itd. - i u svemu se izrazio s uspjehom. Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 1967.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Simonetti, Portret biskupa Strossmayera, 1870. – 1871.

Ivan Simonetti
(1817. – 1880.)
Portret biskupa Strossmayera, 1870. – 1871.
ulje na platnu
65,5x50,9cm
MG-68

Simonetti je jedan od najznačajnijih riječkih umjetnika 19. stoljeća. Dobivši stipendiju, odlazi na studije slikarstva u Veneciju koju završava 1838. Vrativši se u Rijeku izrađuje brojne portrete dostojanstvenika koji se stilski kreću od klasicizma do kasnijih realističkih portreta. Od 1842. do 1850. putuje na relaciji Rijeka - Italija (Rim, Firenca) da bi se konačno nastanio u Veneciji gdje će i umrijeti.
Godine 1865. upoznaje se s biskupom Strossmayerom za kojeg će nabaviti značajan broj slika starih majstora. Iz razdoblja suradnje s biskupom potječe i Portret biskupa Strossmayera, 1870. – 1871. Riječ je tipičnom akademskom portretu dostojanstvenika kojem je ipak dodan element biskupove ležernosti u vidu razbarušene i nakostriješene kose čime Simonetti doprinosi galeriji realističkih portreta hrvatske umjetnosti.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica NMMU © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Miroslav Šutej, Grafika, 1974.

Miroslav Šutej
Grafika, 1974.
tuš, papir; vodena boja
665 x 780 mm
MG-3380-2

Miroslav Šutej diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1961. godine u klasi Marijana Detonija. Bio je član Majstorske radionice K. Hegedušića, a zatim i profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i Širokom Brijegu. Formirao se u tradiciji op-arta, a kasnije pod utjecajem popularne i narodne kulture otvara se kolorističkim kolažima i slikocrtežima.
Grafika napravljena tehnikom tuša i vodenih boja sastoji se od nekoliko koloristički obilježenih objekata povezanih na papir tako da se mogu pokretati. Dijelovi crteža mogu se pomicati 360o oko svoje osi prelazeći rub crteža i neprestano stvarajući nove forme. Šutej time stvara otvoreno djelo, koncept koji uvodi Umberto Eco čija je namjera problematizirati granicu između autora i promatrača. Svojim djelovanjem i modifikacijom umjetničkog djela promatrač izlazi iz svoje pasivne uloge recipijenta i počinje upravljeno stvarati novo djelo koje je autor samo naznačio i ostavio mogućnost njegova nastanka.

Tekst: Filip Kučeković, pripravnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vlasta Delimar, Bez naziva, 1986.

Vlasta Delimar
Bez naziva, 1986.
kombinirana tehnika
200 x 140 cm
MG-6360

S vremenom je feministička umjetnost evoluirala od neočekivanog „fenomena“ do jedne od ključnih odrednica suvremene umjetničke produkcije. Eksplicitno feministički umjetnički diskurs Vlaste Delimar (1956.) preispituje konstrukciju ženskog identiteta koji autorica istovremeno doživljava i kao kolektivni i kao osobni. Delimar se počela baviti performansom sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao pridružena članica Grupe šestorice umjetnika. U okvirima postkonceptualističkih traganja provokativnim performansima istražuje teme vezane za žensko tijelo i položaj žene u društvu te muško-ženske odnose. Body artom, odnosno vlastitim tijelom, prekoračuje stereotipne društvene kodove te preko umjetničkog samopromišljanja i autoreprezentacije interpretira devijantne društvene pojave. Uporabom novih medija i likovnih akcenata, uključivši razne rekvizite, likove, radnje i ambijente, propituje ulogu i poziciju žene u društvu na simboličko-ekspresivnoj razini.
Unatoč autobiografskom pristupu, za Vlastu Delimar karakteristično je cikličko istraživanje odnosa, komunikacijskih mehanizama te inzistiranje na pomirenju i približavanju samosvijesti o našim rodnim i spolnim razlikama koje, dakako, postoje. Fotografija joj služi kao primarni medij, omogućivši izravnu dokumentaciju i (samo)prezentaciju, kojim manipulira kroz intervencije poput bojanja, rezanja, ili u ovom slučaju kolažiranja na svilenoj tkanini. Svojevrsnim konfrontacijskim pristupom, snažnim frontalnim izlaganjem remeti tradicionalnu dinamiku moći između promatrača i promatranog, posebice izazivajući pojam objektivizacije žene i ženskog tijela.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vinko Uhlik, Ispod zidina,1987.

Vinko Uhlik
Ispod zidina,1987.
tempera, papir
84 x 58 cm
MG-8629

Arhitekt i slikar Vinko Uhlik diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti 1957. u klasi Otona Postružnika. Radio je u arhitektonskom birou Projektant u Zagrebu te je projektirao novozagrebačka naselja Siget, Utrinu, Središće i Zapruđe. Dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2020. godine.
Na crtežu Ispod zidina zgrade i zidine izdužene su i prekrivaju veći dio površine slike. Koristeći specifičnu perspektivu autor uglove zgrada okreće prema promatraču čime ga uvlači u prostor slike i poziva u ulicu koja se nalazi pred njim. Ona je oživljena bogatim koloritom i viljdivim potezima koji sačinjavaju fakturu naslikanih predmeta, a na mjestima na kojima se dvije obojane plohe dodiruju vidljive su linije koje tvore naslikane forme . Time Uhlik vizualne medije nastoji oživiti njihovim osnovnim elementima plohama i linijama i pokazuje kako slikarstvu nisu potrebne izvanjski impuls da bi ono vršilo svoju funkciju reprezentacije.

Tekst: Filip Kučeković, kustos pripravnik u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Oton Iveković, Zanimljivo štivo, 1901.

Oton Iveković
Zanimljivo štivo, 1901.
ulje na platnu
70 x 50 cm
MG-389

Na vertikalnom formatu prikazana genre scena s prizorom djevojčice dok čita posjednuta na klupi u vrtu, u hladovini krošnje. U rukama pridržava knjigu s crvenim koricama. Lijeva ruka savijena u laktu opuštena je niz tijelo, dok je desna oslonjena na naslon klupe. Crveni akcent knjige u gornjoj polovici slike ponavlja detalj crvenog cvijeća u lončanicama u njezinoj donjoj polovici, tvoreći komplementarni kontrast zelenilu vegetacije u pozadini. Slika je rađena mrljičastim načinom i svijetlim bojama u plein airu, gradeći gotovo impresionistički sveukupni dojam. U zelenim, smeđim i žućkastim tonovima vrta, klupe i lončanica, ističu se navedeni crveni detalji te modro-bijela kombinacija djevojčine haljine. Središnji motiv djevojčice, klupe i lončanica iscrtava trokut usred okoline vrta, čineći tako kompoziciju stabilnom.

Tekst: dr.sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Vladimir Becić, Vršidba I, 1935., Vršidba II, 1934.

Vladimir Becić

Vršidba I, 1935.
tuš, akvarel
480 mm x 615 mm
MG- 881

Vršidba II, 1934.
tuš, akvarel
479 mm x 621 mm
MG-888

Iako ova dva akvarela ne ulaze u antologijski opus Vladimira Becića, ipak začuđuje njihov izostanak iz memorije likovne javnosti. Tome je tako iz više razloga. Prvo, u historizaciji umjetnosti, štafelajna je slika uvijek imala prednost u odnosu na crtež, akvarel ili temperu. Kvaliteta se nečijih radova, naime, u stručnoj javnosti najčešće potvrđivala slikarstvom. Zatim, motivi prikazani na ovim akvarelima bili su obrađeni i na Becićevim slikama, pa istraživači vjerojatno nisu nalazili razloga za dodatni trud. I na kraju, „Vršidba I“ i „Vršidba II“ rijetko su izlagani i reproducirani radovi, pa nisu ni mogli pronaći put do stručne i šire javnosti.

Vladimir Becić jedan je od predstavnika modernističke ideje ‘čistog slikarstva’. Rođen je u Slavonskom Brodu 1886., a u Münchenu 1906. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti; 1909, odlazi u Pariz, no nakon nastupa na pariškom Jesenskom salonu vraća se u Hrvatsku i odlazi u Osijek. Sudjeluje u I. svjetskom ratu kao službeni ratni slikar srpske vojske, a nakon rata nastanjuje se u Blažuju kraj Sarajeva. Upravo iz tog perioda rada i života proizlazi Becićev interes za scene koje prikazuju seosku svakodnevicu. U svojoj osnovi, obje „Vršidbe“ pripadaju žanru pastorale. Bilo da je riječ o književnosti ili likovnoj umjetnosti, pastoralni je prizor tradicionalno prikazivao ljude u interakciji s prirodom, pri čemu je njihov odnos predstavljen kao harmoničan. Primjena je pastorale u modernoj umjetnosti, a osobito u hrvatskoj umjetnosti u periodu između dva svjetska rata određena regionalizmom i ruralizmom, fenomenima koji su jedno zemljopisno područje pretpostavljali drugom, a život na selu životu u gradu. Imajući u vidu Becićev period života u selu Blažuj, te njegovu, najkasnije od I. svjetskog rata snažno iskazanu naklonost ideologiji narodne, južnoslavenske kulture, možemo ustvrditi da su svi elementi ove pastoralne varijante prisutni na akvarelima. Becić, međutim, ne bi bio moderan slikar kada prizor ne bi nekako modernizirao. Oba akvarela tako pored seljaka prikazuju i vršalicu ili stroj koji odvaja sjeme od stabljike žita.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Jerko Fabković, „Harlekin“

Jerko Fabković
Harlekin ?
ulje na platnu
75.7 x 127.5 cm
MG-1592

Jerko Fabković (1901. – 1974.) slikarski nauk započeo je pohađajući satove crtanja kod Otta Antoninija i Bele Čikoša Sesije. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao je od 1920. do 1926. godine, s pauzom od dvije godine kada je studirao povijest umjetnosti kod Heinricha Wölfflina u Münchenu. Za razumijevanje njegova opusa važno je spomenuti kako je rođen u bogatoj građanskoj obitelji, što mu je omogućilo stvaranje bez potrebe za izlaganjem ili prodajom radova.

„Harlekin“ prikazuje lik u poluprofilu, polegnutog na bok s instrumentom u rukama unutar idiličnog krajolika. Harlekin, karakterističan komični lik talijanske commedie dell’arte, lukav je i domišljat sluga te simbol prevrtljivosti. Fabković ga prikazuje u opuštenoj pozi, uronjenog u sanjivu atmosferu koju stvaraju topli tonovi žutih i crvenih nijansi. Kompozicija slike odiše mirnoćom, dok harlekinov izraz lica odražava melankoliju, naglašavajući dualnost ove figure koja istovremeno izaziva smijeh i tugu. Pomno modelirana tijela, s naglaskom na njihovoj masivnosti i čistoći oblika, podsjećaju na „slikarev gigantizam“ kako je naveo hrvatski likovni kritičar Grgo Gamulin, a očit utjecaj art décoa prisutan je u izduženim udovima i izvijenim linijama nekih Fabkovićevih kompozicija.

Fabkovićev rad često istražuje teme rodnih i seksualnih identiteta i normi koji puno jasnije dolaze do izražaja u djelima „Keramičar Kičin kao Madona“ iz 1941. i „Akt hermafrodita“ iz 1930. godine. U ovim radovima Fabković prikazuje likove koji se ne uklapaju u tradicionalne norme istražujući fluidnost rodnih identiteta i snažno istupa izvan granica kanona.^[1]

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

[1] Gavrilović, Feđa. „Crteži Jerka Fabkovića za crkvu svetog Blaža“. U: Kontura art magazin, 25 (2015), 128, str. 16–19. Ljubaznošću autora. Djela „Keramičar Kičin kao Madona“ iz 1941. i „Akt hermafrodita“ iz 1930. godine nalaze se u privatnoj kolekciji dr. Josipa Kovačića.

Kolačići