Kategorija: Otkrijte-Arhiva

Marta Ehrlich, Vaza sa cvijećem, 1938.

Marta Ehrlich
Vaza sa cvijećem, 1938.
tempera na papiru
580 x 493 mm
MG-4689

Marta Ehrlich (Zagreb, 1910. – 1980.) bila je istaknuta hrvatska slikarica 20. stoljeća. Diplomirala je slikarstvo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1934. godine kao privatna učenica Vladimira Becića, a naredne godine provela je na studijskom boravku u Parizu. U početku svoje slikarske karijere, umjetnica se oslanjala na Becićev slikarski izraz, no u kasnijim godinama približila se nadrealističkoj poetici te lirskoj apstrakciji. Tijekom 1960-ih sve se više posvećuje keramici, pri čemu je izrađivala sitnu plastiku, oslikane pločice i tanjure, dok se u slikarstvu posvetila apstraktnom izrazu u stilu informela. Najčešće je slikala vedute, pejzaže, interijere i mrtve prirode, pri čemu je razvila intiman i imaginativni slikarski izraz.
U svojoj ranijoj fazi stvaralaštva, Ehrlich ostvaruje djela s lirsko-intimističkim karakterom. Tijekom umjetničinog drugog studijskog boravka u Parizu 1938. godine, ponajviše nastaju djela s vizurama grada i mrtve prirode. Izrazit primjer tog razdoblja je slika „Vaza sa cvijećem“ koja se odlikuje istančanim umjetničkim izrazom slikarice, temeljenim na osjećaju i vizualnom dojmu. Središnji motiv djela čini buket ružičastih cvjetova u prozirnoj vazi, okružen šarenim cvjetnim i apstraktnim oblicima. Ova kompozicija, koja naizgled nosi elemente impresionizma, naslikana je slobodnim, razigranim potezima kista i živahnim koloritom. Slikom dominiraju topli tonovi crvene, ružičaste, žute i narančaste boje, koje se harmonično stapaju s hladnijim plavim i zelenim nijansama u pozadini.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Sonja Kovačić – Tajčević Parižanka, 1928. – 1934.

Sonja Kovačić - Tajčević
Parižanka, 1928. - 1934.
ulje na platnu / kartonu
61 x 44,5 cm
MG-3205

Sonja Kovačić – Tajčević (Bošnjaci, 1894. – Rijeka, 1968.) jedna je od prvih akademski obrazovanih umjetnica u Hrvatskoj, djelatna od drugog desetljeća 20. stoljeća. Studij slikarstva završila je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1917. godine, a akademsko usavršavanje nastavila je u Grazu i Beču. Dodatnu izobrazbu stekla je na studijskom boravku u Parizu 1926. godine, gdje je, poput mnogih tadašnjih hrvatskih umjetnika, bila učenica istaknutog francuskog slikara Andréa Lhotea (Bordeaux, 1885. – Pariz, 1962.). Ponovno je boravila u Parizu između 1928. i 1934. godine, kada je ostvarila stvorila svoja najvažnija djela pod izrazitim utjecajem lhoteovskoga akademskoga kubizma. Njezino slikarsko stvaralaštvo obilježava niz figuralnih kompozicija, portreta i pejzaža.
Slika „Parižanka“, koju je umjetnica ostvarila u razdoblju studijskog boravka u Parizu, nosi snažan pečat akademskog kubizma. Figura žene dominira u poluprofilu, s naglašenom geometrijskom stilizacijom oblika, pri čemu se očituje izrazit utjecaj njezina francuskog profesora slikarstva. Tijelo žene i pozadina oblikovani su mekim, suzdržanim plohama koje se ne razlamaju u stroge kubističke forme, već ostaju nježno modelirane i zaobljene. Na slici su dominantni topli tonovi ružičaste, crvene i smeđe boje te cijela kompozicija odiše profinjenom smirenošću.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Maksimilijan Vanka, Motiv iz zagrebačke okolice, 1916.

Maksimilijan Vanka
Motiv iz zagrebačke okolice, 1916.
pastel na papiru
23,6 x 31,1 cm
MG-3328

Maksimilijan Vanka (1889.–1962.) je slikarstvo studirao u Zagrebu kod Bele Čikoša Sesije i u Bruxellesu. Radio je kao profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu do 1934. godine, nakon čega odlazi u SAD. Značajna je njegova pripadnost Grupi četvorice, zajedno s Ljubom Babićem, Vladimirom Becićem i Jerolimom Mišeom od 1926. do 1929. godine, kada se grupa bez Vanke transformira u znamenitu Grupu trojice. Član JAZU postao je 1929. godine. U njegovom opusu značajno mjesto zauzimaju kompozicije velikog formata s folklornim i religioznim temama, koloristički pejzaži u akvarelu, portreti i autoportreti. Bavio se također fresco slikarstvom i skulpturom, a posebno su zanimljivi Vankini nacrti za dekoracije i kostime baleta Krešimira Baranovića Licitarsko srce.
Na pastelu Motiv iz zagrebačke okolice iz 1916. godine Vanka se ponovno vraća svome omiljenom vrelu inspiracije – krajoliku i običajima Hrvatskoga zagorja. Tipično za Vanku, zagorski bregi sa seocetom i crkvom koja dominira na vrhu brežuljka u središtu slike te motiv neba s oblacima u njezinoj gornjoj četvrtini crtani su dugim, energičnim potezima izraženih boja, hotimično bez suptilnih gradacija tonova. Rezultat je specifična inačica kolorističkog ekspresionizma koja je suštinski obilježila Vankin slikarski rukopis.

Tekst: dr. sc. Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić© Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frane Cota, Kralj Tomislav, 1925.

Frane Cota
(1898. – 1951.)
Kralj Tomislav, 1925.
lijevanje, bronca
368 x 258 mm
MG-2892-768

Kipar i arhitekt, diplomirao je na Akademiji u Beču (1924.) te završio studij arhitekture u Zagrebu (1929.). Kraće je vrijeme boravio u Pragu, Parizu i Italiji. Radio je na Tehničkom fakultetu u Zagrebu kao predavač arhitektonskog crtanja (1934. – 1950.) te kao profesor crtanja na Višoj pedagoškoj školi u Zagrebu (od 1941.).
Cota je bio iznimna figura hrvatske moderne umjetnosti. Iako se prvenstveno smatrao kiparom, podjednako je uspješno djelovao i kao arhitekt, s funkcionalističkim pristupom prostoru i izraženim skulptorskim osjećajem za volumen. U kiparstvu je u početku bio pod utjecajem bečke secesije i Ivana Meštrovića, no ubrzo se razvio u modernističkom sklonom realizmu. Njegov opus obuhvaća portrete, aktove, figure i reljefe. Također je oblikovao medalje i plakete, među kojima se ističe plaketa Kralja Tomislava iz 1925. godine, izrađena povodom obilježavanja tisućite obljetnice Hrvatskog Kraljevstva.
Na plitkom reljefu ove plakete prikazan je idealiziran lik legendarnog hrvatskog kralja Tomislava. Kralj sjedi na prijestolju, okrenut ulijevo, s krunom na glavi i plaštem prebačenim preko ramena. U desnoj ruci drži žezlo, dok mu je u lijevoj vladarska kugla, oslonjena na gornji rub štita s hrvatskim grbom. Rubovi plakete reljefno su uzdignuti, a na donjem širem rubu ispisane su godine: 925. – 1925.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Milivoj Uzelac, Portret žene u prugastoj suknji, 1941.

Milivoj Uzelac
Portret žene u prugastoj suknji, 1941.
ulje na platnu
136 x 93 cm
MG-2887

Milivoj Uzelac (Mostar, 1897. – Cotignac u Francuskoj, 1977.) bio je jedan od ključnih umjetnika hrvatskog modernizma. Školovao se u Banja Luci, Zagrebu i Pragu, gdje je usavršio svoje slikarske vještine. U Pragu je bio je blizak s nekoliko istaknutih suvremenika, kao što su Vilko Gecan (Kuželj kraj Broda na Kupi, 1894. – Zagreb, 1973.), Marijan Trepše (Zagreb, 1897. – 1964.) i Vladimir Varlaj (Zagreb, 1895. – 1962.). Zajedno čine predstavnike nove ekspresionističke struje u Hrvatskoj pa ih se često naziva i Praškom četvoricom. Nakon povratka iz Praga, 1919. godine, Uzelac je bio djelatan u Zagrebu samo nekoliko godina. Već 1923. godine, napustio je domovinu te je otišao u Francusku. Tamo su ga nadahnuli veliki europski umjetnički pravci, poput fovizma, ekspresionizma i kubizma. Iako je živio i radio u Francuskoj, redovito je izlagao na domaćim izložbama te je uvelike utjecao na novu generaciju hrvatskih slikara međuratnog razdoblja.
Umjetničko stvaralaštvo Milivoja Uzelca u Francuskoj nakon 30-ih godina 20. stoljeća prožeto je spojem boja, oblika i emocija. Njegovo djelo "Portret žene u prugastoj suknji" iz 1941. godine ističe se modernističkim duhom uz realistične elemente. U središtu kompozicije nalazi se žena, prikazana u sjedećem položaju s blago pogrbljenim držanjem i sklopljenim rukama. Njezin zamišljen pogled doprinosi dojmu introspektivnosti i suptilne intime. Lice prikazane žene zatamnjeno je sjenama, čime Uzelac postiže dubinu emocija i tajanstvenost. Dugačka prugasta suknja, koja se ističe kombinacijom zelenih, ružičastih i bijelih tonova, dinamički dominira slikom i nosi njezin ritam. Pozadina je jednostavne plave boje, dok pod u nijansama crvene i narančaste boje unosi toplinu i snažan vizualni kontrast, što dodatno ističe lik žene. Uzelac u ovom djelu vješto spaja dekorativnost i emocionalnost. Njegov intenzivan kolorit, promišljen izbor kompozicije te intimni ambijent doprinose stvaranju slike koja odiše spokojem, ali i skrivenom napetošću. Upravo su ti elementi karakteristični za Uzelčev pristup portretima tijekom kasnije faze stvaralaštva, kada je njegovo slikarstvo dostiglo zrelost i izražajnu snagu.

Tekst: Luciana Fuks, kustosica pripravnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Lesiak, Rađanje, 1975.

Ivan Lesiak
Rađanje, 1975.
ulje na šatorskom platnu
174 x 166,5 cm
MG-3915

Ivan Lesiak (1929. – 2008.) istaknuti je hrvatski buntovno-angažirano-figurativni, nadrealni i popistički kipar, slikar i grafičar koji potvrđuje tezu o postojanosti figurativnog (Z. Rus) i u vrijeme visoke moderne nesklone figuraciji. Istaknuti je član Biafre, umjetničke grupe koja djeluje u Zagrebu (1970. – 1978.) protiveći se apstrakciji jer lišava čovjeka središnje uloge u umjetnosti. Od 1974. priređuju izložbe i akcije na ulicama. Za Lesiaka je karakteristična oštra, katkada surova ekspresivnost, a tematika su bremeniti problemi zbilje. Bavi se pitanjem humanizma i slobode u modernom društvu, ali i referencijama na staroegipatsku umjetnost (Autoportret s Nefertetom, 1974.), antiku, stilski zakašnjelu nadrealnost i pop-art, ocrtavajući i suprotnosti između rudimentarna humora i melankolične kupke. Karakteristična je autorova ekspresivna i snažna figuracija te naturalistički postupci u svim medijima. Inspiriran je i slikarstvom L. Signorellija, M. Stančića i M. Chagalla te tjeskobnim dijelom filozofije književnosti M. Krleže koga i portretira (reljefi Krleža, 1984.; Krleža 1986.). Slika Rađanje (1975.) izvedena na šatorskom platnu prikazuje naturalističku brutalnost poroda (istiskanja novorođenčeta) na način na pregnuća i svekolike boli te sugerirana krika rađanja što posjeduje i simbolske konotacije. Diplomirao je kiparstvo na ALU-u u Zagrebu 1959. (F. Kršinić). Studijski je boravio u Grčkoj 1963. – 1964. i Egiptu 1973. – 1974. Radio je i reljefe u duhu poetskog simbolizma, a u crtežu i grafici bavi se potrošačkim društvom i suvremenom civilizacijom. U Zagrebu su mu postavljeni aluminijski reljefi na otvorenom (Ljubavno putovanje, 1987.) Djela mu se nalaze u mnogobrojnim zbirkama i muzejima u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrada „Josip Račić“ 1983. i „Vladimir Nazor“ 1996. te nagrada HDLU-a 1997. i HAZU-a 2003.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Joza Turkalj, Akt djevojke (Plesačica), 1920.

Joza Turkalj
(1890. – 1943.)
Akt djevojke (Plesačica), 1920.
lijevanje, bronca
45 x 11 x 9,5 cm
MG-1968

Hrvatski je kipar s istaknutim medaljerskim opusom. Pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu (1910. – 1914.), gdje su mu mentori bili R. Valdec i R. Frangeš-Mihanović, a usavršavao se u Beču (1920. – 1922.).
Autor je brojnih nadgrobnih i javnih spomenika, među kojima se ističu oni na groblju Mirogoj i park-šumi Maksimir u Zagrebu. Njegovi portreti odlikuju se čistom modelacijom i svedenim osnovnim obrisima lica, primjerice Glava kćeri i Dječja glava (1935.), te sažeto koncipiran Autoportret (1938. godine). Na realističan i pročišćen način reproducira karakterističnu dinamiku tijela na sportskim plaketama i medaljama, koristeći kontraste svjetla i sjene, što je osobito vidljivo na Nagradnoj plaketi HAŠ.K. iz 1934. godine.
Kao i ostali kipari Proljetnog salona (1916. – 1928.), često je oblikovao žensku figuru. U ranijem razdoblju izrađuje djevojačke statuete s poetiziranom redukcijom oblika (Plesačica, 1920.; Djevojački akt koji raspliće kosu,1925.), dok kasnije prikazuje bujna ženska tijela u duhu realizma četvrtog desetljeća, zasnovana na modelu i pokretu, primjerice Ženski torzo (1938. godine).
Plesačica je prikazana kao idealizirani akt vitke djevojke arabesknih linija, s izraženom gracioznošću i lirskom lakoćom pokreta. Prikazana je u stojećem stavu, zaustavljena u trenutku plesnog koraka – noge su joj na prstima, blago povijene u koljenima i fiksirane na tanku brončanu postolju. Lijeva ruka uzdignuta je iznad glave, dok je desna savijena u laktu s dlanom okrenutim prema van. Lice je fino modelirano, a cijela figura je s glatkim plohama i zatvorenim oblim volumenima. Skladna obrisna linija dodatno naglašava ljepotu forme. Posebno dojmljiva igra svjetla i sjene na fluidnim površinama volumena doprinosi dinamičnosti i izražajnosti skulpture.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kosta Angeli Radovani, Žena oštrih koljena, 1967.

Kosta Angeli Radovani
(1916. – 2002.)
Žena oštrih koljena, 1967.
lijevanje, bronca
49.5 x 14.5 x 22 cm
MG-2741

Dosljedno fasciniran ljudskom figurom, Radovani je pretežno stvarao skulpture malog formata, oblikujući seriju ženskih aktova koji variraju od nježnih, mladenačkih i erotskih figura do zrelih, voluminoznih i asimetričnih tijela. Od 1960-ih nadalje, njegovi manji ženski aktovi jasno pokazuju kubističke elemente, usmjerene na tektonske i konstruktivne aspekte, što je vidljivo na skulpturi Žena oštrih koljena. Napustio je klasične ideale harmonije i savršene ljepote, prihvaćajući ekspresivne anatomske distorzije kako bi postigao emocionalni učinak.
Kosta Angeli Radovani bio je istaknuti kipar, grafičar i likovni pedagog. Kiparstvo je studirao na Accademia di Belle Arti di Brera u Milanu od 1934. do 1938. godine, pod mentorstvom Francesca Messine. Po povratku u Zagreb 1939. godine, slušao je predavanja iz povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu te pohađao specijalističke tečajeve kiparstva kod Frane Kršinića i grafike kod Tomislava Krizmana na Akademiji likovnih umjetnosti od 1941. do 1943. godine. Godine 1949. osnovao je Odsjek za kiparstvo na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, gdje je radio kao docent do 1954. Od 1977. do umirovljenja 1987. bio je redovni profesor na Odsjeku za kiparstvo Fakulteta likovnih umjetnosti u Sarajevu. Također je vodio kiparske modele kao gostujući profesor na Međunarodnoj ljetnoj akademiji u Salzburgu 1987., 1988. i 1991. godine. Aktivno je doprinosio popularizaciji moderne umjetnosti te je 1969. bio jedan od osnivača Galerije Forum u Zagrebu. Tijekom karijere sudjelovao je na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu, uključujući Venecijanski bijenale 1950. godine. Dobitnik je brojnih nagrada, među kojima se ističe Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1987. godine.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Krsto Hegedušić, Šampion, 1964.

Krsto Hegedušić
Šampion, 1964.
tempera, ulje, platno
130 x 120 cm
MG-2539

Krsto Hegedušić (1901. – 1975.) studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu i u Parizu. Bio je suosnivač grupe „Zemlja“ i predavao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je vodio Majstorsku radionicu od 50-ih godina. Njegov opus uključuje socijalno-kritičke crteže i slike koje često sadrže elemente sarkazma, groteske i ironije.
„Šampion“ je djelo koje prikazuje kuglača u naivnom, karikaturalnom stilu, s dozom socijalne kritike i ironije. Lik je zdepast, s modno osviještenim izgledom tipičnim za socijalistički period, odjeven u majicu s logotipom DTR-a, što je karakteristično za to doba.
Hegedušićev „Šampion“ svojim prikazom ruši stereotipe o muževnosti i sportskoj izvrsnosti i otkriva socijalne i kulturne aspekte sporta, sugerirajući da svatko može biti šampion u svojoj zajednici, bez obzira na fizički izgled i atletske sposobnosti. Kuglač je prikazan s neobično velikim tijelom i jednostavnom, gotovo dječjom izražajnošću, što daje dozu humora i blage ironije. Prikazana je neidealizirana, „obična“ figura sportaša, koja se razlikuje od tipičnih herojskih i atletski građenih figura koje se često nalaze u sportskom slikarstvu.

Tekst: Marta Radman, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Aleksandar Srnec, Kompozicija T-24, 1959

Aleksandar Srnec
Kompozicija T-24, 1959
ulje na platnu
91 x 88 cm
MG-2576

Kompozicija T-24 Aleksandra Srneca primjer je radikalizirane geometrijske apstrakcije, karakteristične za umjetničku grupu EXAT 51, čiji je bio član. Djelo se temelji na dinamičnom rasporedu jednostavnih geometrijskih oblika – kvadrata, pravokutnika i linija – koji lebde na svijetloj površini, stvarajući uravnotežen, ali istovremeno ritmičan vizualni dojam. Kontrastna uporaba primarnih boja (crvene, plave, žute) i crnih elemenata naglašava dinamičnost kompozicije te odražava utjecaj konstruktivizma i suprematizma. Centralno smješteni dijagonalno orijentirani kvadrat djeluje kao stabilizirajući element u kompoziciji, dok su periferni oblici postavljeni tako da sugeriraju pokret i prostornu napetost. Srnec ovdje istražuje odnose plohe, boje i ravnoteže, koristeći minimalistička izražajna sredstva kako bi postigao čistu apstraktnu harmoniju.
Svoj umjetnički izraz gradio je kroz radikaliziranu geometrijsku apstrakciju, eksperimentirajući s kinetičkim skulpturama i lumino-kinetičkim istraživanjima. Već početkom 1950-ih konstruirao je prve mobilne kinetiče objekte slobodne kompozicije, dok se od 1962. intenzivno bavio svjetlosnim efektima u umjetnosti, razvijajući seriju luminoplastika i eksperimentirajući s čistim svjetlom. Od 1968. usmjerio se na stvaranje kinetičkih skulptura u visoko poliranim kovinama te na oblikovanje ambijentalnih instalacija. Kraće vrijeme bio je angažiran u području crtanog filma, no njegov glavni doprinos ostao je vezan uz inovativne forme apstraktne i kinetičke umjetnosti. Za svoj umjetnički opus dobio je Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1999. godine.
Aleksandar Srnec pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1943. do 1949. godine, gdje je stekao temeljnu umjetničku naobrazbu. Bio je jedan od osnivača umjetničke grupe EXAT 51, koja se zalagala za sintezu umjetnosti i arhitekture te afirmaciju geometrijske apstrakcije.

Tekst: Lorena Šimić, kustosica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb