Otkrijte-Arhiva – Nacionalni muzej moderne umjetnosti

Ivan Lesiak, Pokolj djece, 1972.

Ivan Lesiak
Pokolj djece, 1972.
trajbano željezo (reljef)
100 x 200 cm
MG-4240

Zagrebački đak Ivan Lesiak (1929.–2008.) osobito je poznat po svojim figurativnim reljefima u metalu, koje je izrađivao u duhu poetskog simbolizma, nadrealizma i fantastike te po izrazu direktne i grube ekspresivnosti s druge strane. Značajan je moment njegove umjetničke biografije pripadnost grupi Biafra (1970.–1978.), koja je problematizirala pitanja suvremenog humanizma u njegovu kulturnom i društvenom kontekstu, ali i odnos prema suvremenim trendovima u likovnim umjetnostima, naročito apstrakciji, zagovarajući angažiranost i ekspresivnu figuraciju obilježenu naturalizmom i izobličenjima. Uobičajena strategija grupe bila je organizacija izložbi i akcija na ulicama i otvorenim prostorima gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Na ovom su tragu i Lesiakovi crteži i grafički listovi, kritički intonirani prema potrošačkom društvu i suvremenoj civilizaciji.
Reljef u metalu Pokolj djece Lesiak radi 1976. godine. Ovdje također iščitavamo sintezu ranijeg umjetnikova minimalističkog poetskog simbolizma s grubljom teksturom i naročito surovošću angažiranih poruka 'biafranskih' godina, koje u Lesiakovu djelu postaju sve očitije i dominantnije. Stravičnost prizora što djeluje poput kakve jezovite satelitske snimke spaja tipičnu vizualnost suvremenih tehnologija sa smišljenim konotacijama na arhajsko oblikovanje, jednako kao što strašna tema prizora pobuđuje asocijacije na stradanja najnevinijih u svim (povijesnim i suvremenim) nepravdama i ratovima, ali i na biblijski izvještaj o Herodovu pokolju nevine dječice. Na ovaj način Lesiakova univerzalistička poruka djeluje u sazvučju na formalnom i sadržajnom planu.

Tekst: Ivana Rončević Elezović, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Belizar Bahorić, Napuklo vrijeme, 1973.

Belizar Bahorić
(1920. - 2002.)
Napuklo vrijeme, 1973.
bronca
47 x 20 x 47cm
MG-3315

Likovnošću se započeo baviti već na zagrebačkoj Obrtnoj školi, koju je tada vodio akademski kipar Vojta Braniš oživljavajući i reformirajući školske programe u duhu europskih trendova. God. 1940. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, odjel kiparstva, koju zbog ratnih zbivanja napušta nakon završene prve godine studija. Aktivno je sudjelovao u NOB-u, a neko vrijeme proveo je i u zatočeništvu. Nakon rata nastavlja studij kiparstva kojeg je završio 1950. godine u klasi Antuna Augustinčića. Pod Augustičićevim utjecajem tijekom pedesetih godina 20. stoljeća njegove skulpture i reljefe obilježava figuracija i realistički izraz, posebno u scenama iz poeme Jama Ivana Gorana Kovačića kojima izražava tragična iskustva rata. Pod snažnim dojmom tragičnih iskustava izrađuje i crteže malih dimenzija portreta boraca, krajolike i slike ratnih razaranja. Kao većina hrvatskih umjetnika, šezdesetih godina zainteresirao se za apstraktne forme, naglašavajući konstrukciju i ritam tijela u prostoru. Apstraktnim oblicima povremeno daje asocijativna značenja, primjerice u ciklusu Erotske igre, 1978. – 1980.
Predavao je na Školi za umjetnost i obrt. Autor je više javnih spomenika, a bavio se grafikom kao i izradom nakita.
Muzejska skulptura Napuklo vrijeme iz 1973. pripada Bahorićevom razdoblju snažnog interesa za apstraktno – asocijativne forme. Stroga forma kruga nagriženih rubova te uznemirujuća raspuklina koja prodire u samo središte zbivanja otvara brojna egzistencijalna pitanja na koja je teško ili čak nemoguće naći odgovor.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Hrvoje Šercar, Ples mrtvaca, 1985.

Hrvoje Šercar
Ples mrtvaca, 1985.
tuš na papiru
27x61 cm
MG-7419

U kulturi i umjetnosti zapadnog srednjovjekovlja, tzv. Ples mrtvaca (Dance macabre) je poznat kao alegorijski žanr kojim se izražavala sveprisutnost smrti. Umjetnički prizori ovog žanra najčešće su sadržavali predstavnike svih društvenih klasa, koji se u pratnji smrti - personificiranoj ljudskim kosturom - kreću u povorci prema svom grobu. Papa, kralj, kraljica, radnik i dijete su najzastupljenije figure na prizorima plesa mrtvaca. S vremenom se ovaj žanrovski prikaz proširivao drugim predstavnicima društva, kao primjerice u Šercarovom crtežu u kojem prepoznajemo pijanca, opatice i fratra. Najpoznatiji prikaz Plesa mrtvaca u Hrvatskoj je onaj Vinsenta iz Kastva u crkvi Sv. Marije u Beramu iz 1474. Ono što ga obilježava nije samo ikonografija i boja, nego i kompozicija, koja se morala prilagoditi arhitekturi crkve i koja se zbog toga izdužila po horizontali. Iako slobodan u izboru načina prikazivanja, uzdužnu je kompoziciju na svom crtežu upotrijebio i Šercar. Modernom je čovjeku uzdužno komponirana slika očito bliska: podsjeća ga na protok vremena i na medije, kao što su, film ili strip.
Asocijacija na suvremene medije u slučaju Hrvoja Šercara (1936 – 2014.) nije slučajna. Šercar je naime 1967., uz Tomislava Gotovca, proslavljenog hrvatskog filmskog umjetnika i Ivu Lukasa, bio jedan od izvođača happeninga “Happ naš” u Zagrebu. Ovaj osebujan umjetnik je bio samouk. Pred samim završetkom, napustio je studij prava u Zagrebu i posvetio se umjetnosti. U jednoj od najpoznatijih i najvećih izdavačkih kuća u Jugoslaviji (Leksikografski zavod Miroslav Krleža) bio je zaposlen kao ilustrator, pa je sklonost crtežu i fantastici, kao i zaziranju od boje, čini se, došla sama po sebi u Šercarovom umjetničkom radu.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Đurđica Zanoški Gudlin, Gospođa, 1977.

Đurđica Zanoški Gudlin
Gospođa, 1977.
poliester, boja
158,5 x 29 x 48 cm
MG-3988

Poliesterska "Gospođa" Đurđice Zanoški Gudlin iz 1977. dirljivo je tužna i sama. Stara je dama očigledno izgubljena usred drame suvremenog društva. Figura u prirodnoj veličini i svakodnevnoj spontanoj gesti naočigled propada u grotesknoj stvarnosti kojoj zapravo ne pripada. Kao kritički osvrt na vrijeme i svijet u kojem živi umjetnica ističe ljudski lik iscrpljen do paradoksa. U tijelu Gospođe koje se destruira i sasvim izvjesno nestaje Đurđica Zanoški Gudlin sažima kritičnost i žestoku ekspresivnost likovne grupe Biafra s čije je posljednje izložbe 1978. skulptura i otkupljena za zbirku NMMU.
Đurđica Zanoški Gudlin (Prosenik, 1950.) diplomirala je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti 1975. u klasi Valerija Michielija, a već se godinu ranije priključila likovnoj grupi Biafra, skupu talenata koji su se novom figuracijom suprotstavili svim postojećim likovnim, kulturnim i društvenim konvencijama. Kipari Stjepan Gračan, Branko Bunić i Ratko Petrić spontano su se okupili 1970., a naziv Biafra kao simbol rata i gladi u toj afričkoj državi preuzeli su od devastiranog krila studentskog doma u centru Zagreba u kojem su kao skvoteri živjeli, radili i izlagali. Do razlaza 1978. Biafra je održala 15 zajedničkih izložbi, a kasnije su im se osim Đurđice Zanoški Gudlin priključili i S. Jančić, I. Lesiak, V. Jakelić, R. Janjić Jobo, Z. Kauzlarić Atač, R. Labaš i E. R. Tanay. Osim u poliesteru Đurđica Zanoški Gudlin kipari i u drvu i u terakoti, a bavi se i izradom nakita.

Tekst: Lada Bošnjak Velagić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Branko Vlahović, Skulptura, 1976.

Branko Vlahović
(1924. – 1979.)
Skulptura, 1976.
prokrom
56 x 46 x 25 cm
MG-3982

Diplomirao je 1951. godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu (V. Radauš) a poslijediplomski studij završio je 1953. kod F. Kršinića. Iste je godine otputovao na tromjesečni studij u Pariz. Od 1955. je radio kao nastavnik vizualne kulture u školi u Zagrebu, a potom u Karlovcu.
Jedan je od najvažnijih predstavnika minimalističkoga kiparstva u Hrvatskoj. Vlahovićeva skulptura iz 1960-ih zasniva se na ideji modula i konstrukciji sastavnih dijelova. U svjesnom odmaku od tradicionalnih načina prikazivanja ili hijerarhije brzo je uklonio bazu skulpture. Njegova rana skulptura u stvaranju čvrstih oblika koristila je podatnost i teksturu žbuke, dok su se kasniji radovi oslanjali na industrijsku estetiku zasnovanu na materijalu poput crnog lima i uglačanog kroma. Crteži su također važan aspekt Vlahovićeva rada i dosljedno su rađeni uz njegove skulpture. Njihovi strukturni, tvrdi rubovi nalikuju tehničkim crtežima ili proizvodnim planovima, te dopunjuju razumijevanje kiparskog razmišljanja. Autor je javnih spomenika Ikar u Zagrebu (1960.) i Nimfa u Karlovcu (1964.).
Djelo jednostavnog naziva Skulptura izvedeno je u uglačanom srebrnom materijalu, i kao mnoga njegova djela, čvrste je kompozicije bez baze.
Minimalno razvedeni geometrijski oblici su depersonalizirani i egzaktne izvedbe.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Frano Šimunović, Međe u kamenjaru II, 1958.

Frano Šimunović
Međe u kamenjaru II, 1958.
ulje na platnu
67,5 x 131,5 cm
MG-2298

Frano Šimunović (1908. – 1995.) slikarski je klasik prijeratne moderne i gestualna slikarstva visoke moderne. Sin je književnika Dinka Šimunovića (1873. – 1933.). U ranijoj fazi (1932. – 1946.) izrazito je socijalno-kritički osviješten (Gostionica Sloboda, 1936.; Cirkus 1941.). Studirao je na Kraljevskoj umjetničkoj akademiji u Zagrebu do 1934. (Lj. Babić, J. Kljaković). Polovicom 30-ih usavršava se u Madridu kopirajući i F. Goyu i D. Velasqueza. Lutajući po madridskim predgrađima crtanjem produbljuje socijalno-ekspresivne afinitete. Crta prizore iz periferije velegrada, bogalje i prosjake – najniže na društvenoj ljestvici – naglašavajući grubu ironiju, dramatičnost i grotesku života. Na prvoj samostalnoj izložbi u Zagrebu 1935. izlaže radove iz Španjolske. Slika i vedute zagrebačke periferije i pejzaže Zagore intenzivnih boja pod utjecajem Van Gogha. Za vrijeme rata crta i slika zbjegove i logore, ali također Goyom nadahnuta uprizorenja cirkusa. Nakon rata stvara mitski i surovi pejzaž Dalmatinske zagore; kamene ograde, međe, gomile iskazane u polaritetu između tamne, zemljane palete i bijelih prožetosti i isijavanja. To postaje njegova trajna preokupacija. Na slici Međe u kamenjaru II (1958.) potenciran je zemni krajolik omeđen kamenim razdjelnicima koji balansira između realnog trodimenzionalnoga motiva i njegova preobraženja u tlorisni likovni dvodimenzionalni prikaz. Materičnost i organička ekspresivnost izviru iz slikovnog sublimata. Već ovim ranim djelom Šimunović anticipira projekcije koje će se gotovo potpuno osloboditi od opisnog (Napuštanje tame, 1977.), i svjetlosnim raspršivanjem preobraziti u kozmički pejzaž, blizak gestualnoj i organičkoj apstrakciji. Bavio se i ilustracijom (Grimmove bajke i pripovijetke D. Šimunovića). Dio svoga i opusa supruge Ksenije Kantoci darovao je 1992. Modernoj galeriji. Od 1963. član je HAZU-a, a Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo dobio je 1972.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Ivan Lesiak Asket, 1963.

Ivan Lesiak
Asket, 1963.
metal / iskucavanje (reljef)
80 x 164
MG-2628

Zagrebački đak Ivan Lesiak (1929.–2008.) osobito je poznat po svojim figurativnim reljefima u metalu, koje je izrađivao u duhu poetskog simbolizma, nadrealizma i fantastike te po izrazu direktne i grube ekspresivnosti s druge strane. Značajan je moment njegove umjetničke biografije pripadnost grupi Biafra (1970.–1978.), koja je problematizirala pitanja suvremenog humanizma u njegovu kulturnom i društvenom kontekstu, ali i odnos prema suvremenim trendovima u likovnim umjetnostima, naročito apstrakciji, zagovarajući angažiranost i ekspresivnu figuraciju obilježenu naturalizmom i izobličenjima. Uobičajena strategija grupe bila je organizacija izložbi i akcija na ulicama i otvorenim prostorima gradova u Hrvatskoj i inozemstvu. Na ovom su tragu i Lesiakovi crteži i grafički listovi, kritički intonirani prema potrošačkom društvu i suvremenoj civilizaciji.
Lesiakov Asket iz 1963. godine, nastao u razdoblju koje je prethodilo Biafri, primjer je profinjenog minimalizma umjetnikova poetskog simbolizma. Pažljivo probranim likovnim sredstvima pročišćene i naglašeno simetrične, statične kompozicije Lesiak dočarava snažnu alegoriju uspravnog isposničkog muškog lika, protagonista siromašnog, kontemplativnog ambijenta.

Stjepan Gračan, Bez naziva XXV, 1976.

Stjepan Gračan
Bez naziva XXV, 1976.
poliester, boja
175 x 60 x 92 cm
MG-3985

Užasna, nagorena i izmrcvarena figura Bez naziva XXV Stjepana Gračana paradigmatska je za koncepciju Biafre, grupe umjetnika koja šokantnim utjelovljenjima žrtve silovito i žestoko kritizira stvarnost, općeprihvaćene malograđanske konvencije, ali i prevladavajuću koncepciju apstraktne umjetnosti. U zastrašujućem izobličenju i dramatičnom pokretu tipičnom za Biafru utjelovljuje se žrtva, pojedinac koji stradava zbog politike i tuđih hirova, ideologija i interesa. U besmislenoj patnji čovjek postaje čudovište.
Stjepan Gračan (Prugovac, 1941. – Zagreb, 2022.) kiparstvo je diplomirao 1967. na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti. Nakon postdiplomskog studija monumentalne plastike ostaje u Majstorskoj radionici Antuna Augustinčića do 1971. S kiparima Brankom Bunićem, Ratkom Petrićem i Mirom Vucom osnovao je 1970. Likovnu grupu (atelijera) Biafra. Grupa humanistički angažiranih umjetnika koja novom figuracijom i ekspresionističkim stilom izražava kritiku suvremenoga svijeta djelovala je do 1978. Naziv su preuzeli od napuštenog i devastiranog krila studentskog doma u centru Zagreba u kojeg su uselili, a zajedno su održali petnaest izložbi. Budući da je većina ranijeg Gračanovog opusa uništena u požaru koji mu je progutao atelijer 1979., tragičnost Gračanovih figura iz razdoblja Biafre ponajbolje reprezentiraju četiri skulpture ranije otkupljene za zbirku NMMU. Stjepan Gračan je od 1975. često radio i za kazališta te povremeno za televiziju. Od 1988. je predavao kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je kasnije bio i dekan. Sudjelovao je i u osnivanju Umjetničke akademije u Osijeku. Realizirao je čak 30 samostalnih izložbi i 28 javnih spomenika od kojih se ističu Vladimir Nazor u Zagrebu, August Cesarec u Osijeku i Spomenik žabi u Karlovcu.

Peruško Bogdanić, Parsifal, 1994.

Peruško Bogdanić
Parsifal, 1994.
Kamen, klesanje
176 x 35,5 x 30 cm
MG-6498

Persifal umjetnika Peruška Bogdanića nastao 1994. skulptura je kompozicijski oblikovana od nanizanih čistih geometrijskih tijela. Prateći formu totema Bogdanić niže u visinu dvije kocke izduženi kvadar te završava na samome vrhu kuglom. Sažimajući formu nadovezao se na kasnomodernistički primarni, čisti oblik koji odlikuje odmicanje od narativnosti.
Hrvatski kipar Peruško Bogdanić (1949., Hvar) diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1976., gdje od 1995. postaje redovni profesor sve do 2007.,postaje dekanom iste institucije od 2012. do 2014. godine. Od 1996. mentor je, a od 2002. godine umjetnički voditelj Međunarodne studentske kiparske škole Montraker u Vrsaru. Bogdanić se pridružio postmodernističkom pokretu i stvorio opus uglavnom u drvu i kamenu. Kombinirajući konstruktivistički pristup s asocijativnim, organskim oblicima, ostvario je nove puteve kiparskim promišljanjima potkraj 20. stoljeća. Izlagao je na velikom broju samostalnih izložbi u Hvaru, Zagrebu, Ljubljani, Minneapolisu, Dubrovniku, Berlinu, Detroitu, Rovinju, Splitu, Beču, Rijeci, Klanjcu i Skopju. Također, osvojio je i brojne nagrade poput Salona mladih (Zagreb, 1982.), Trijenala hrvatskog kiparstva (Zagreb, 1991.), Bijenala kiparskog crteža (Budimpešta, 1992.) i Hrvatskog trijenala crteža (Zagreb, 1996.). Izveo je i nekoliko javnih skulptura poput onih u Sisku, Zagrebu, Labinu, Edinburghu i Poreču.

Zvonimir Lončarić, Žena u plavim čarapama, 1986.

Zvonimir Lončarić
(1927. – 2004.)
Žena u plavim čarapama, 1986.
poliester, boja
195 x 70 x 140 cm
MG-4471

Kipar, grafičar, kazališni i filmski scenograf, diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1956. godine (K. Angeli Radovani, E. Tomašević). Od 1958. radio je za Zagreb film kao crtač i scenograf i autor je četiri filma. Ostvario je respektabilni grafičkki opus, te se bavio keramikom i kazališnom scenografijom i izradom maštovitih serija dječjih igračaka. Radio je figuralnu skulpturu, najčešće u drvu i poliesteru obojenu živim bojama. Sintetizirajući kiparska iskustva tradicije i jezik suvremene umjetnosti, ostvario je izvorno djelo u kojem su elementi fantastičnoga i nadrealnoga prožeti specifičnim humorom, što se očituje i na njegovim duhovitim mobilnim kipovima u javnim prostorima.
Lončarićeva animirana produkcija odražava se i na njegovom kiparskom izričaju kojeg odlikuju nekonvencionalne jednostavne elementarne forme naglašenog volumena i kolorita. Napuhnuta predimenzionirana uspravljena figura polugole žene raširenih ruku, naglašene erotičnosti, crne valovite duge kose u plavim čarapama i crvenim cipelama pripada galeriji njegovih šarenih simplificiranih i predimenzioniranih skulptura lutaka.

Tekst: Tatijana Gareljić, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb

Kolačići