Sanja Iveković
Osobni rezovi, 1982.
kolor video, MP4
t=3,4 min
MG-6840-e

Videorad “Osobni rezovi” Sanje Iveković (1949), međunarodno proslavljene hrvatske umjetnice i feministice, jedini je umjetničin video koji je svoju premijeru imao na javnoj televiziji. Godinama se, gotovo od samog početka djelovanja, umjetničina aktivnost referirala na televizijski medij, ukazujući na njegovu ulogu u oblikovanju društva, kritizirajući rodne stereotipe, komercijalizaciju svakodnevnog života i instrumentalizaciju politike, da bi joj, samo deset godina prije raspada i države i njezinog medijskog aparata – prije nego se on u okviru samostalne hrtvatske države ponovno ne podvrgne političkoj instrumentalizaciji – bilo omogućeno da svoj novi videorad predstavi javnosti upravo tim putem. Video prikazuje umjetnicu s crnom najlon-čarapom navučenom na glavu. U jednom trenutku, umjetnica škarama počinje pomalo rezati čarapu. Svaki rez otkriva jedan dio umjetničinog lica i svako otkrivanje lica prati neki kratki isječak iz arhive informativnog programa državne televizije (u ovom slučaju, riječ je o priči o nastanku i razvoju socijalističke Jugoslavije). Svaki dio umjetničinog lica oslobođenog od pritiska čarape je tako u analogiji s vijestima iz ekonomije, politike, sporta ili kulture. Video završava u trenutku kada čarapa više ne prekriva umjetničino lice. Ovaj se videorad do sada uglavnom tumačio u okviru odnosa između države i pojedinca, s osobitim naglaskom na činjenicu da socijalsitička Jugoslavija nije bila parlamentarna demokracija. Iz te perspektive, crna najlon-čarapa predstavlja nešto kao državnu ideologiju, koje se umjetnica sporo, ali uspješno rješava. Što, međutim, ako je ta analogija površna, ako je riječ o prvoj asocijaciji koja nam može pasti na pamet? Što ako obratimo pažnju na ono ‘osobno’ u naslovu rada? Tada sintagma ‘osobni rezovi’ može označavati jedan oblik odricanja, jednu vrstu traumatičnog odvajanja. I što ako primijetimo da je svaki rez, svaki čin osolobođanja lica od pritiska čarape u izravnoj vezi s nekim povijesnim i društvenim fenomenom? Ne stječe li u tom slučaju lice svoj integritet i idenitet tek kroz svoj odnos s društvenim događanjima, a ne kroz oslobađanje od njih? Drugim riječima, ne postoji neka umjetničina osobnost, koja je neovisna od društva. Upravo suprotno, tamo gdje umjetnicu društvo najviše određuje, tamo je ona najbliža samoj sebi.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto isječak iz videa / iz arhive Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb