Goran Trbuljak
Bez naziva, 1976.
c / b video, MP4 datoteka
t=8 min
MG-6837 a

Goran Trbuljak (1948.) jedan je od najpoznatijih predstavnika hrvatske konceptualne umjetnosti, kao i jedan od prvih jugoslavenskih umjetnika koji je prigrlio video-tehnologiju. Pojavu novog medija u Hrvatskoj treba zahvaliti dvojici američkih umjetnika (Van Schley i Willoughby Sharp), koji su, kako navodi nekadašnji kustos Muzeja suvremene umjetnosti Marijan Susovski, u Zagreb, “sa sobom donijeli video-opremu i oživili interes za video među zagrebačkim umjetnicima.”. Trbuljak svoj prvi video snima 1972. no presudan događaj u njegovom video stvaralaštvu je izložba “Audio-vizualne poruke”, koja se u sklopu međunarodne bijenalne priredbe Trigon odvila 1973. u Grazu. Trbuljak u Grazu snima pet kratkih videoradova, koje obilježava analitički pristup videomediju. Više od onoga što sve nova tehnologija može, Trbuljaka zanima gdje leže njezine granice, osobito u odnosu na ostale likovne umjetnosti. Tri godine kasnije u Motovunu, na prvom i najznačajnijem jugoslavenskom festivalu videoumjetnosti, Trbuljak snima četiri videa (dva je u međuvremenu snimio u Gdanjsku i Zagrebu). Svi su videoradovi nosili naziv “Bez naslova”, u čemu možemo vidjeti referencu na apstraktno slikarstvo, signal publici da videoradove shvati kao djela koja govore o svojstvima videomedija. Međutim, iz današnje je perspektive teško u ovim djelima vidjeti samo sliku jednog medija, osobito kada videozapis nehotično (?) dokumentira onodobnu kulturnu praksu, kao što je zajedničko slušanje gramofonskih ploča. Kamera, naime, u prvom planu snima prijenosni gramofon na kojem se vrte dvije singlploče, odnosno pjesme: “Da mi je znati koji joj je vrag” Bijelog Dugmeta iz 1975. i “Moja generacija” Korni grupe iz 1974. U pozadini snimljenog prizora, vidimo dijelove tijela troje ljudi u razgovoru. Ne znamo o čemu razgovaraju, ne znamo kako izgledaju, kao što ne znamo ni kako izgleda muškarac koji pušta glazbu i koji nakon početka druge pjesme nestane iz prvog plana. Kamera je cijelo vrijeme fiksirana i blago spuštena prema stolu na kojem svira gramofon. Gramofon je kompozicijski i simbolički centar videorada. S njega, pak, dolaze poruke, koje se u ovisnosti od društvene pozicije gledatelja u jugoslavenskom socijalizmu, mogu tumačiti kao proturječne ili komplementarne: pjesma Bijelog dugmeta, naime, govori o osvajanju djevojaka, dok pjesma Korni grupe – s kojom je Jugoslavija nastupila na Euroviziji 1974. - o odgovornosti mladeži za budućnost zemlje.

Tekst: Klaudio Štefančić, viši kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: insert iz filma / iz arhive NMMU