Vlado Zrnić
Carinarnica vremena, 1994.
MG-6917
“Čin gledanja sastoji se od gledatelja i promatranog. Između tih dvaju entiteta je pauza, potpuno nepredvidljiva stvarnost koju doživljavam kao otvoreni dijalog sa životom”, izjavio je 2008. u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji zadarski umjetnik i filmski redatelj, Vlado Zrnić.
Nakon što je diplomirao slikarstvo na venecijanskoj akademiji 1989., Zrnić se okrenuo filmskoj i video umjetnosti, da bi već krajem 90-ih za svoj rad primio nekoliko nagrada na domaćim i inozemnim festivalima. Zrnićeve je filmove (Mirila, Dan pod suncem) kritika okarakterizirala kao ‘poetski dokumentarizam’, naglasivši važnost vizualnih nad narativnim aspektima filma.
U videu “Carinarnica vremena” iz 1994., jednom od ranih primjera Zrnićevog istraživanja pokretne slike, sve ove atribute nalazimo in nuce. Riječ je o snimci noćnog nevremena u zadarskom priobalju. Prizore morske površine i udaljenog kopna moguće je prepoznati samo zahvaljujući udarima munje, odnosno kratkim bljeskovima svjetla. Jaki kontrasti između mraka i bljeskanja munja interferiraju s tehnologijom kamere na neočekivan način. Kada je svjetlo munje izrazito jako, slika se raspada ili puni greškama (glitch), pa prizor postaje neprepoznatljiv. U umjerenim slučajevima bljeskanja, s druge strane, kamera uspijeva na kratko prikazati površinu mora, no gotovo sasvim apstraktno: vodena površina tada nije ništa drugo doli neodređena luminiscencija, fenomen koji može pripadati bilo čemu. Video zavrašava svojevrsnom katarzom. Olujno je nevrijeme, naime, dosegnulo kopno i zvuk kiše je nadjačao grmljavinu. Taj je trenutak Zrnić označio kadrom košare svjetionika i njegove lampe. Međutim, kako se kiša pojačava, a objektiv kamere biva sve prekriveniji vodom, od svjetionika na kraju videa razaznajemo još samo svijetlu mrlju koja ustrajno pulsira u mraku.
Tekst: Klaudio Štefančić, kustos Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb, 2023.