Nacionalni muzej moderne umjetnosti osnovan je 1905. godine, a danas u svom sjedištu u Palači Vranyczany u Zagrebu upravlja zbirkom od 12 000 umjetnina mahom hrvatskih umjetnika, izvedenih od 1850. godine do danas. Izložba Jedan svijet u jedinstvenom projektu postava zbirke Nacionalnog muzeja izvan sjedišta u razdoblju od dvije godine, predstavlja cjelokupni vremenski i disciplinski raspon zbirke sa 199 ikoničkih umjetnina postavljenih po tematskim cjelinama.
Prizemlje Providurove palače u predvorju suprotstavlja tradicionalnu disciplinu skulpture s medijskom umjetnošću, a atrij je posvećen kozmičkim temama, radosti i tjeskobi ljudske egzistencije. Na prvom katu predstavljena je figurativna umjetnost kroz teme roda, ljudske zajednice, obitelji i urbaniteta, erosa i tanatosa, vizionarska, programska i simbolička uprizorenja, zahvate u duhovne sfere i područje
podsvijesti, te predodžbe prirodnog svijeta. Drugi kat posvećen je apstraktnoj umjetnosti, njezinim korijenima, vrhuncima i suvremenom statusu u sklopu hrvatske likovne umjetnosti, te proto i postkonceptualnoj umjetničkoj praksi.
Unus mundus
Postav zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Providurovoj palači lokalnoj publici i posjetiteljima Zadra prvenstveno predstavlja razvoj i sve tendencije hrvatske likovne umjetnosti u razdoblju od sredine devetnaestog stoljeća do današnje likovne produkcije. No naše ambicije unutar konteksta projekta, koji već izmještanjem reprezentativnog dijela zbirke iz njezine matične institucije sa sjedištem u kulturnom i političkom središtu države u novi reprezentativni prostor u Zadru postavlja novu paradigmu rada muzeja nacionalnog statusa, puno su šire. Smatramo neizostavnim da se u ovakvoj prigodi odredimo i prema uvriježenim kanonima predstavljanja muzejske zbirke, a isto tako i prema uvriježenom razumijevanju društvene funkcije umjetničkog stvaralaštva koje je još uvijek općeprihvaćenom sintagmom „lijepe umjetnosti“ određeno kao isključivo estetski fenomen. S obzirom na to da smo se odmah referirali na društveno-politički aspekt projekta po pitanju središta i svega ostalog unutar nacionalnog kulturnog prostora, istaknuli bismo da je već i sâm naziv postava „Jedan svijet“, kojim posvajamo ime slike Željka Kipkea „Unus mundus 2“, afirmacija njihovog kulturološkog jedinstva i jednakovrijednosti na koje prečesto zaboravljamo i koje bez propitivanja olako prepuštamo hijerarhijama moći i utjecaja. Posebno je to bitno kad se shvati da su nacionalne institucije zasnovane s ciljem afirmacije stvaralaštva iz cijele države i u cijeloj državi, te su adekvatno svrsi financirane iz poreznih sredstava koja se slijevaju iz cijele zemlje. Priroda i svrha nacionalnih institucija i jest da osnažuju osjećaj zajedništva.
Pojam „jednog svijeta“, dakako, ima svoja puno šira, čak i metafizička značenja, na koja je kompozicijom slike aludirao Željko Kipke, kao i švicarski psihoanalitičar i teoretičar Carl Gustav Jung u svom seminalnom djelu „Čovjek i njegovi simboli“ objavljenom 1964. Godine, kojim je izvršio nepobitan utjecaj na modernu umjetnost i kulturu. Unus mundus, latinski za jedan svijet, smatra se temeljnim konceptom zapadne filozofije, teologije i alkemije, označiteljem ideje primordijalne ujedinjene stvarnosti iz koje sve proizlazi. Ovaj princip sveobuhvatnog jedinstva nastojali smo provesti kako kroz cjelokupan postav izložbe tako i kroz njegove dijelove, kako je uvjetovala složena prostorna konfiguracija Providurove palače i nagrađivani projekt kojim je prenamijenjena u izložbeni prostor. Naime, već po letimičnom sagledavanju prostornih karakteristika postalo je jasno da uvriježeni kronološki postav zbirke naprosto i, rekao bih, nasreću nije moguć. Stoga smo se opredijelili na to da težište koncepcije postava s formalnih aspekata evolucije stilova i estetike u referentnom razdoblju, u skladu sa suvremenim muzeološkim i kulturološkim interesima, pomaknemo prema sadržajnom aspektu vizualnog stvaralaštva. Odnosno, da stvaralaštvo predstavimo po temama koje izražavaju odnos umjetnika prema svijetu i stvarnosti u kojoj žive, a da svakom temom u njezinom prostornom odjeljku obuhvatimo što veću mnogolikost interpretacija koje su im umjetnici pridavali prema svom subjektivnom osjećaju i duhu vremena u kojem su stvarali. Nije naodmet i ovdje pripomenuti kako time želimo naglasiti jedinstvo i jedinstvenost stvaralaštva i društvenog konteksta u kojem nastaje. Ako umjetnost bar na trenutak prestanemo razmatrati kao isključivo estetsku, već i kao spoznajnu disciplinu, razumjet ćemo da svako umjetničko djelo kroz umjetnikovu osobnost izražava način na koji je u trenutku njegovog nastanka poiman svijet. S optimizmom tvrdimo da umjetnici anticipiraju status kurentne slike svijeta prije nego što ona postane fiksirana i općeprihvaćena. Samim time zbirka muzeja „lijepih umjetnosti“ prestaje biti samo količina umjetničkih objekata i pokazatelj estetskih karakteristika svog djelokruga, već istovremeno funkcionira i kao kompendij uvida u fundamentalna pitanja ljudske egzistencije koji publici i kustosima omogućuje beskraj nadahnjujućih komparativnih uvida. Umjetnički muzej danas ne smatramo institucijom s fokusom na demonstraciju evolucije estetskih fenomena, već ga drugačijim ili paralelnim baždarenjem postava zbirke pretvaramo u okruženje koje stimulira kognitivne sposobnosti posjetitelja s ciljem pobuđivanja i razvoja njihovog poimanja svijeta i stvarnosti. Prema našem mišljenju, to u suštini i jest društvena funkcija i odgovornost muzejske institucije. Zadarski postav zbirke NMMU-a aktivno se postavlja prema ovakvom shvaćanju svog poslanja. Vjerujemo da ćemo odlukom da likovnu umjetnost iz različitih stilskih razdoblja moderne epohe simultano predstavimo kroz niz tema, ostvariti intenzivniji odnos s publikom u usporedbi s uvriježenim linearnim narativom o njezinom razvoju unutar našeg kulturnog diskursa.
Postav je uvijek u funkciji muzejskog fundusa i prostora u kojem se izlaže. Dva površinom nejednaka kata Providurove palače uz monumentalni atrij nametnuli su nam ideju o jasnom predstavljanju ključne dihotomije kojom je obilježena umjetnost modernog doba – podjelu na figurativnu i apstraktnu umjetnost. S obzirom na kvantitativne razlike u fundusu, a i činjenicu da NMMU apstraktnu umjetnost prati tek od pedesetih godina, prvi i ujedno prostorno veći kat posvećen je figurativnoj, a drugi prostorno manji apstraktnoj inačici likovnog stvaralaštva. Prizemlje palače posvećeno je općim diskursima; u predvorju dinamičnom odnosu tradicionalne likovnosti i medijske umjetnosti, a u velebnoj auli natkrivenog dvorišta kozmičkim dimenzijama stvarnosti te radosti i neizvjesnosti ljudskog postojanja.
Narativ o figurativnoj umjetnosti na prvom katu kroz izložbene prostore redom započinjemo rodnom tematikom, motivom žene i potom muškarca u sljedećoj sobi. Potom slijedi tema društva koja se dodiruje tema obitelji i djetinjstva, te socijalizacije uopće. Nastavljaju se motivi urbanog, uljuđenog okruženja grada, tema bolesti, te erosa i tanatosa kao ključnih nagona opstanka i njemu suprotstavljene neizbježnosti smrti. Najreprezentativnija izložbena galerija palače vizualizacijom konstruiranih imaginarnih i simboličnih prizora te opredmećivanjem kanonskih i ideoloških postavki, upućuje na prevagu cerebralnih aspekata umjetničkog stvaralaštva u odnosu na one mimetičke pod koje se figurativna umjetnost uvriježeno podvodi. Na njih se s jedne strane nadovezuju prikazi prirodnog svijeta, a s druge strane vizualizacije podsvjesnih mehanizama te duhovnih aspekata stvarnosti. Ovdje je u procesu premještanja stvaralačke vizije na simboličke vrijednosti već zamjetna redukcija prikaza pojavnog svijeta koja najavljuje postav drugog kata u cijelosti posvećenog različitim aspektima bogate baštine domaće apstraktne umjetnosti, ali i fenomenima vezanim uz neoavangardnu umjetničku praksu, posebno onima povezanim s fenomenom konceptualne umjetnosti.
Apstraktna umjetnost smatra se rezultatom evolucije likovnog izražavanja, a njezina pojava početkom dvadesetog stoljeća najavila je korjenite promjene tradicionalnog poimanja umjetnosti i njezine društvene uloge. Paralelne avangardne umjetničke tendencije u kulturnu su sferu unijele ambiciju potpunog prekida s likovnim nasljeđem, napose s tradicionalnim likovnim disciplinama poput slikarstva i skulpture, te institucijom muzeja. Avangardni pokret umjetniku je namijenio ulogu predvodnika društvenih promjena, pledirao za umjetnost koja iz okvira umjetničkih institucija ulazi u javni prostor, prožimanje brzo razvijajućih medija masovne i popularne kulture s elitnom umjetnošću, uz potpuno odustajanje od objekta kao cilja umjetničkog stvaralaštva. Sadašnja strategija Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti i paralelno postojanje Muzeja suvremene umjetnosti, uz svijest da umjetničko stvaralaštvo po svojoj prirodi ne vodi računa o podjelama, kao liniju razgraničenja djelokruga dviju srodnih institucija sa sjedištem u istom gradu postavila je upravo produkciju umjetničkog objekta. Ta naizgled mala distinkcija omogućuje NMMU-u da u svoj djelokrug uključi i vremenski suvremenu produkciju koja demonstrira kako tradicionalne likovne discipline koje su se povijesno dokazale kao nezamjenjive, u sebe integriraju iskustva mnogobrojnih novih umjetničkih disciplina, metoda, postupaka, strategija, tehnika i tehnologija koje su nadahnule i u stvarnost umjetničke prakse i sadašnju vizualnu kulturu uvele postavke umjetničkih avangardi i neoavangarde.
Jedna grana apstraktne umjetnosti razvila se postupno sve većom redukcijom prikaza stvarnosti do jezika čiste likovne forme zasnovanog na potpunoj autonomiji oblika, boje i geste od iluzionističkog prikaza i oponašanja postojećeg svijeta. Mnogi će teoretičari isticati prirodnost ovog postupka budući da je i estetski doživljaj fizičkog svijeta po sebi apstraktan. Drveće i planine, na primjer, doživljavamo lijepima zbog njihovog oblika, boja i tekstura, a ne zato što izgledaju „kao drveće ili planine“. Apstraktni slikar je tome svjedok. Ovoj prijelaznoj fazi između pejzažnog slikarstva i apstraktne kompozicije posvećena je jedna od prostorija drugog kata, a monumentalnim slikama gestualne apstrakcije koja je njezina konačna izvedenica i s kojom se poistovjećuje razdoblje našeg visokog modernizma, najveća izložbena prostorija drugog kata. Jedna od prostorija predstavlja apstrakciju koja se razvila na konstruktivističkim principima razvijanja kompozicije kombinacijom likovnih, najčešće geometrijskih formi, koje odražavaju gradbene principe stvarnosti bez ikakvih asocijacija na njezinu pojavnost. Grupi Gorgona kao tajnovitom autohtonom protokonceptualnom pokretu koji je apstraktnim likovnim jezikom iznosio nihilistički pogled na stvarnost, te svojim performativnim i medijskim djelovanjem izvršio ključni utjecaj na domaću likovnu scenu i anticipirao mnoge kasnije umjetničke fenomene, posvećena je zasebna izložbena prostorija uz njima blisku umjetnost enformela. Na nju se nadovezuje postav radova Grupe šestorice autora kao najistaknutijih predstavnika postkonceptualne umjetničke prakse koji su Gorgonin egzistencijalističkom tjeskobom nabijen koncept antiumjetnosti, sedamdesetih godina u skladu s raspoloženjem svoje generacije i duhom vremena prenijeli u antiinstitucionalno raspoloženje s uspjehom koji je naposljetku muzealizirao njihovu i srodnu umjetničku praksu. Monumentalna apstraktna skulptura postavljena u središnjoj prostoriji kao pandan vehementnom slikarstvu apstraktnog ekspresionizma nastavlja se u dimenzijama manjim inačicama u postavu na mostu iznad atrija. Konačno, zadnja izložbena galerija predstavlja apstraktnu umjetnost produciranu od osamdesetih godina do danas.
Time je priča o hrvatskoj likovnoj produkciji koja u sebi komprimira svu društvenu i spoznajnu dinamiku moderne epohe, kako je može predstaviti zbirka Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, završena. U dogovoru s našim zadarskim partnerima, postav će nadopuniti program predavanja, radionica i tribina posvećenih umjetničkoj produkciji, problematici njezine muzealizacije i predstavljanja. Sve kako bismo s našom publikom postali jedan međusobno obogaćujući svijet.
Branko Franceschi, autor izložbene koncepcije
Fotografije: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb