Nacionalni muzej moderne umjetnosti u suradnji s Kolekcijom Marinko Sudac, od 13. siječnja do 6. veljače 2022., u Galeriji "Josip Račić"predstavlja izložbu Lucia Di Luciano & Giovanni Pizzo "Programirana umjetnost". U autorskoj koncepciji povjesničara umjetnosti i likovnog kritičara Ješe Denegrija izložba predstavlja devet slika talijanskih umjetnika Lucije Di Luciano i Giovannija Pizza iz Kolekcije Marinko Sudac, izvedenih u razdoblju od 1964. do 1967.. Umjetnički par zajednički djeluje od početka 60 - ih godina prošloga stoljeća, a 1965. sudjelovali su na izložbi Nova tendencija 3, u Galeriji suvremene umjetnosti u Zagrebu. Lucia Di Luciano tada je pokazala svoju 'Operativnu strukturu' N - 15 , iz 1965., a Giovanni Pizzo " Sign - gestalt No 11" rad nastao 1964. "Upravo se pojmovi kao što su " objektivnost " , " naučnost", " tehnička razrada", "sustav", "metoda" mogu izravno odnositi na pristup i poimanje umjetnosti para di Luciano - Pizzo u sklopu tipično talijanskog fenomena nazvanog arte programmata."- piše Ješa Denegri u predgovoru kataloga izložbe.

Životopis umjetnika - Lucia Di Luciano i Giovanni Pizzo
Lucia Di Luciano (r. 1933., Sirakuza) pohađala je Akademiju likovnih umjetnosti i bila članicom L'Associazione Artistica Internazionale u Rimu. Prvu samostalnu izložbu imala je 1965. u Galeriji Numero u Rimu. Giovanni Pizzo (r. 1934., Veroli) pohađao je Akademiju likovnih umjetnosti i Francusku akademiju u Rimu. Prvu samostalnu izložbu imao je u galeriji La Fontanina u Sirakuzi 1958.. Di Luciano i Pizzo upoznali su se 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti u Rimu i vjenčali se 1959.  Zajedno su u Rimu osnovali grupu Gruppo 63 (1963.), koja je uz njih uključivala još jedan umjetnički par - Liu Drei i Francesca Guarnerrija. Grupu je obilježavalo umjetničko istraživanje temeljeno na logičko matematičkim principima koje ultimativno stremi objedinjavanju umjetnosti, arhitekture i industrijskog dizajna. Grupa je zajednički izlagala u Rimu, Firenci i Livornu, a prestaje djelovati u rujnu 1963. g. Odmah potom Di Luciano i Pizzo osnovali su grupu Operativo R (1963. – 1968.) u kojoj su i Franco di Vito i Carlo Carchietti. Grupa stvara naglašenom rigidnosti kojom slijede precizne teoretske principe znanstveno-logičkog područja. Lucia Di Luciano i Giovanni Pizzo bili su dio pokreta programirane umjetnosti (arte programmata), a o njihovim radovima pisali su neki od najistaknutijih likovnih kritičara tog vremena kao što su Giulio Carlo Argan, Umbro Appolonio, Lea Vergine, Palma Bucarelli, Giancarlo Politi i drugi.
Giovanni Pizzo suosnivač je kulturne udruge Spazio Documento koja djeluje od 1981. Lucia Di Luciano i Giovanni Pizzo sudjelovali su na izložbi Nova tendencije 3 u Zagrebu 1965. godine

Poimanje umjetnosti i operativni postupci para Di Luciano – Pizzo uključuju se u kontekst Arganovog teorijskog postulata o „umjetnosti kao istraživanju“, gdje cilj i rezultat umjetničke operacije nije izvedba slike kao jednokratnog finalnog estetskog predmeta nego je, naprotiv, posrijedi „slijed slika od kojih niti jedna ne može imati prednost, odnosno ne može biti značajnija od ostalih“. Slike, dakle, ne nastaju i ne postoje kao pojedinačno umjetničko djelo nego su jedinice u serijama kao posljedice analitičkoga procesa tijekom kojega praksa slikanja i nastanak slike prethodi i slijedi jedna za drugom u sustavu programski i na matematičkim zakonitostima zasnovane cjeline. Stoga se pojam „program“ i sukladno tome termin arte programmata – „programirana umjetnost“ odnose na tipologiju umjetnosti koja nastaje sustavnom razradom strogo određenih numeričkih/matematičkih zakonitosti. Na gledatelju je pak zadatak da se promatrajući takva djela ne zadovoljava vizualnim utiskom, nego je pozvan u mentalno i analitičko provjeravanje koliko samog operativnog procesa toliko i njegovog konačnog učinka. Time se u središte pozornosti postavlja udio psihologije opažanja, a samim time djela ove vrste poprimaju stanovite ideološke konotacije shodno – ponovo prema Arganovoj tvrdnji – da je „opažanje samo trenutak šire aktivnosti, imaginacije, odnosno saznavanja i mišljenja posredstvom slika“. Slika, dakle, prema navedenom stajalištu nije objekt estetskog užitka, nego je instrument učenja, saznavanja, kritičkog razmišljanja i zaključivanja o socijalnim, političkim, u krajnjoj konsekvenciji i o temeljnim egzistencijalnim uvjetima ljudskoga postojanja. Takva umjetnost ne može, dakle, potpasti pod provizorna i proizvoljna tumačenja njezinih značenja, nego umjetnike i gledatelje njihovih radova dovodi u relaciju izravnoga razumijevanja lišenog posredništva, a pogotovo zlouporabe umjetnosti iz bilo kojih i bilo kakvih izvanumjetničkih razloga i ciljeva. Ali u institucionalnom sustavu suvremenog zapadnog, zapadnoeuropskog, pa tako i talijanskog „svijeta umjetnosti“, koji funkcionira djelovanjem umjetničkog tržišta, ovakva vrsta umjetnosti bila je osuđena na neizbježnu marginalizaciju, što je upravo dalo povoda Filibertu Menni da o „programiranoj umjetnosti“ jednako govori o njezinoj „aktualnosti“, kao i o njezinoj „utopiji“ (shodno nazivu i sadržaju teksta Aktuelnost i utopija programirane umjetnosti). Ali da se ne bi definitivno i nepovratno prepustila jedino „utopiji“, pokazat će se s vremenom kako je upravo „programirana umjetnost“ postala jednim od polazišta za daljnje suvremene umjetničke prakse, posebno one pri uvođenju kompjutora u postupke umjetničkog oblikovanja. ... Ješa Denegri, citat iz teksta u katalogu izložbe.

Fotografije iz postava izložbe: Goran Vranić©Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb