Josip Vaništa
Kompozicija III, 1964.
ulje/platno
100 x 130 cm
MG – 2575

Tražio sam pravo na pogrešku, na kontradikciju, na metamorfozu – zapisao je u Knjizi zapisa (2001.) Josip Vaništa (1924. – 2018.), univerzalna umjetnička ličnost i paradigma hrvatske kulture (Igor Zidić). U vidu poetike apsurda njegovi crteži su i svojevrsni ne-crteži, slikarstvo ne-slikarstvo, a djelovanje u Gorgoni ne-djelovanje. Kao osnivač i član umjetničke grupe Gorgona (1959. – 1966.), koju unutar mentalne izolacije čine umjetnici zajedničkog duhovnog srodstva, zalagao se za neoavangardni duh, slobodu umjetnosti i uma, što je anticipiralo kasnije sadržaje nove umjetničke prakse. Diplomirao je na ALU-u u Zagrebu 1950. (M. Tartaglia), a od 1951. do 1994. profesor je na Arhitektonskom fakultetu. Uz oris figure, u crtežu mu je važna bjelina iz koje je iznjedren motiv. Nastavljajući tradiciju moderne (J. Račić, M. Steiner), stvorio je motivsko meditativno slikarstvo u kojem je bjelina metafora obojene svjetline. Od 1961. reducira svoj slikarski sadržaj serijom monokromnih slika. Takvom minimalizmu pripada i Kompozicija III (1964.), ostvarena u tonskoj dualnosti. Plohu presijeca horizontalna plošna linija za koju Vaništa navodi da je jedini ostatak sadržaja, teme u slikarstvu bez iluzionizma. Minimalnom slikarskom metodom anticipira buduće tendencije, a svjesnošću o konceptualnosti slikarstva, Vaništa faktičnost nadomješta verbalnošću kojom zamjenjuje proces slikanja preciznim opisom likovnog postupka. Nakon 70-ih opet se približava realističkoj poetici. Iz tog razdoblja su najvažniji akvareli. Bavio se ilustracijom, opremom knjiga i scenografijom, a autor je i više knjiga. Redoviti je član HAZU-a od 1994. i dobitnik je Nagrade „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2006.

Tekst: Željko Marciuš, muzejski savjetnik Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: iz arhive Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb