Ferdo Quiquerez
(1845. – 1893.)
Glava starice, 1874. -1875.
ulje / platno
39x32cm
MG-710

Na toplom galerijskom tamno smeđem fondu izranja pognuta glava starice srebrnkaste kose osvjetljene odozgo čime slikar potencira kontrast između tamne pozadine i svijetle, gotovo blistavo srebrne površine kosu. Izražajne bore oko usta starice te oči uvučene u gotovo crne duplje ukazuju na sklonost realističkom pristupu portretiranja.
Ferdo Quiquerez (1845.-1893.), pejzažima malog formata i malobrojnim portretima smatra se uz slikare prve generacije minhenske akademije Isu Kršnjavog i Nikolu Mašića, začetnikom hrvatskog realizma. Slikarstvo uči kod Mückea, izrađujući skice za povijesne kompozicije. Dobivši stipendiju od Strossmayera 1870. odlazi na minhensku akademiju kod profesora Karla von Pilotya, slikara povijesnih kompozicija te bakropisca Johanna Leonarda Raaba. Školovanje u Münchenu prekida 1872. i odlazi u Italiju gdje ostaje do 1875. Najprije boravi u Veneziji (upoznao se sa arhitektonskim vedutama Ippolita Caffia), kasnije u Rimu i okolici kopira umjetnine po crkvama i javnim zbirkama. U Sorrentu i na Capriju zajedno sa Siemiradzkim i Kršnjavim neposrednim opažanjem i slobodnim mrljastim nanosima boja slika krajolike u svijetlu. Godine 1875. preko Zadra te Bosne i Hercegovine, zahvaljujući zadarskom slikaru Franji Salghetti-Drioliju, odlazi u Crnu Goru gdje postaje dvorski slikar kneza Nikole. Studijama vjerno bilježi ljude i krajeve kojima prolazi. U Zagreb se vraća 1876. te 1878. postaje profesor crtanja na gimnaziji. Skromni učiteljski prihodi i stalni rad nisu bili dovoljni za održanje egzistencijalnog minimuma od ranije boležljivog Quiquereza.

Tekst: Dajana Vlaisavljević, muzejska savjetnica Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb
Foto: Goran Vranić © Nacionalni muzej moderne umjetnosti, Zagreb