Nacionalni muzej moderne umjetnosti i Matica Hrvatska organizirali su Simpozij Dosezi modernosti u sklopu izložbe Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija autora Neve Lukić i Vanje Babića
SIMPOZIJ DOSEZI MODERNOSTI
Utorak, 6.7.2021. – 11.00 sati
Velika dvorana Matice Hrvatske
Ulica Matice Hrvatske 2
PROGRAM SIMPOZIJA
Nacionalni muzej moderne umjetnosti
10.00 Neva Lukić, Vanja Babić, autori izložbene koncepcije
Stručno vodstvo izložbom
Velika dvorana palače Matice hrvatske
11.00 Branko Franceschi, ravnatelj Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti, Zagreb
Pozdravna riječ
11.15 Neva Lukić, Vanja Babić
Neki primjeri produženog života umjetničkih djela u postmodernizmu i postpostmodernizmu
11:45 Ksenija Orelj, viša kustosica MMSU, Rijeka
Mogu i ja izložiti svoju ‘umjetnost’ ovdje? – nedoumice u susretu sa suvremenom umjetnosti
12:05 Milena Jokanović, znanstvena suradnica, Filozofski fakultet, Beograd
(Re)kategorizacija institucije muzeja umetnosti:umetnik za ili protiv muzeja?
12:20 Leila Topić, viša kustosica, MSU, Zagreb
Studij slučaja:„Kradljivci vremena“
12:40 Igor Loinjak, asistent, Akademija za umjetnost i kulturu, Osijek
O nekim modalitetima apstraktnog vizualnog jezika u hrvatskom slikarstvu
13:00 Pauza za ručak i kavu
15:00 Lucia Gregorova Stach, muzejska savjetnica/voditeljica zbirki moderne i suvremene umjetnosti, Slovačka nacionalna galerija
Attempt to Escape Time.
On the Transhistorical Contemporaneity as an Instrument of Conceptualisation in the Slovak Art
15:20 Vlado Martek, konceptualni umjetnik, predpjesnik i slikar
Svjedok
15:40 Mladen Lučić, muzejski savjetnik
Autoreferencijalna umjetnost u Hrvatskoj
16:00 Igor Španjol, kustos, Moderna galerija, Ljubljana
Nasljeđe sistemske plastike Vjenceslava Richtera u suvremenoj interpretaciji Tobiasa Putriha
16:20 Željko Kipke, vizualni umjetnik
Surove osamdesete
16:40 Mogućnost diskusije
17:00 Branko Franceschi
Završna riječ
Broj gostiju ograničen je na 35. Molimo prijavite se na info@moderna-galerija.hr.
Izložba Predsuvremena akcija- postmoderna reakcija u fokus kustoskog koncepta postavlja problematiku „sive zone“ između modernosti i suvremenosti (postmodernosti), a kroz propitkivanje ustaljenih teorijskih kategorizacija osnažuje legitimitet pojma „umjetnika-autora.“ Uvođenjem termina predsuvremenosti autori izložbe nastoje uspostaviti svojevrsnu ravnotežu između termina moderan i suvremen, odnosno naglasiti njihovu semantičku istoznačnost, a koja se odnosi na nekoga tko djeluje u skladu s duhom vremena. Također, izložba nastoji izaći iz okvira termina uspostavljenih tijekom razdoblja povijesnih avangardi i tzv. zrelog modernizma, odnosno pokreta kao što su ekspresionizam, nadrealizam, egzistencijalizam, monokromija/minimalizam i geometrizam/konstruktivizam te ih proširiti na njihove ugođajno-vizualne odrednice poput ekspresivno, nadrealno, egzistencijalno, monokromno i racionalno. Na izložbi je ciljana problematika predstavljena na primjeru umjetničkih djela nastalih tijekom posljednjih stotinu i dvadeset godina na teritoriju Hrvatske i to mahom na djelima iz zbirke Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti. Ideja simpozija je temi pristupiti iz različitih znanstvenih i umjetničkih perspektiva te zbirku Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu postaviti u regionalni, odnosno internacionalni kontekst.
Simpozij će se uz poštovanje svih epidemioloških uvjeta održati u velikoj dvorani palače Matice hrvatske, ulica Matice hrvatske 2, dana 6. srpnja 2021. od 11 sati.
Izložbu možete razgledati do 11. srpnja 2021. u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti.
Opis programa simpozija:
Vanja Babić, slobodni kustos
Neva Lukić, slobodna kustosica i književnica
Neki primjeri produženog života umjetničkih djela u postmodernizmu i postpostmodernizmu
Prvi dio predavanja donosi novije primjere stvaralaštva sudionika izložbe Predsuvremena akcija – postmoderna reakcija, Gorana Trbuljaka (izložba Slikocid) i Damira Sokića (izložba Skladište Moderne), u kojima se oni referiraju na neke tijekom modernizma realizirane arhitektonske (Sokić) i slikarske (Trbuljak) artefakte. Bit će riječi i o izložbi održanoj u Muzeju za umjetnost i obrt 1955., na kojoj je sudjelovalo petero autora također zastupljenih na izložbi (Ivan Kožarić, Valerije Michieli, Ljubo Ivančić, Miljenko Stančić i Josip Vaništa), a čiji je plakat Trbuljak uključio u izložbu Slikocid. Trbuljakovu i Sokićevu izložbu povezuje atelje potonjega autora, pri čemu će se – ne na način uvriježene postmodernističke citatnosti – posredstvom memorije odnosno ambijentalno uvjetovana ugođaja duh zreloga modernizma integrirati u radove recentne umjetničke prakse, ukazujući tako na kompleksnost i relativnost dosega modernističke paradigme.
Krajnje točke drugoga dijela predavanja dva su rada Mladena Stilinovića: Eksploatacija mrtvih (1986.-1990.) koji je izložen na izložbi Predsuvremena akcija- postmoderna reakcija i An artist who cannot speak English is no artist (1994.). Izlaganje se bavi radovima nekih suvremenih umjetnika koji se referiraju, odnosno apropriraju lingvistički sadržaj potonjega Stilinovićeva rada, kritizirajući i/ili ironizirajući pritom institucijske, sociokulturne i društvene paradigme suvremenosti.
Ksenija Orelj, viša kustosica MMSU, Rijeka
Mogu i ja izložiti svoju ‘umjetnost’ ovdje? – nedoumice u susretu sa suvremenom umjetnosti
Izlaganje daje uvid u nedavne izložbe riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti (Tihi rad, Domaće ljekarije, Mi nismo kao oni…). Bavi se izložbama koje povezuju umjetničke radove iz različitih razdoblja, dovodeći u dijalog suvremene s modernim, formalne s društveno kritičkim radovima, onkraj progresivne logike i linearnog poretka modernosti. Pritom se suvremenost nužno ne približava kao kronološka razdjelnica, već poveznica umjetničkih izraza koji nastoje olabaviti postojeće stereotipe i pomicati formalne, tematske ili svjetonazorske granice.
S primjerima kustoske prakse, izlaganje fokusira rastezljivost pojma suvremenosti i njegov učinak za muzeje, pitajući se kako muzeji grade svoj odnos sa suvremenošću? Sa sve većim zagovaranjem muzeja kao dinamičnih, programski otvorenih institucija, a s pozadinskim, prilično statičnim strukturama i procedurama, hvataju li muzeji suvremene umjetnosti korak s aktualnim vremenom? Napokon; kakve fikcije muzeja danas želimo?
Milena Jokanović, znanstvena suradnica, Filozofski fakultet, Beograd
(Re)kategorizacija institucije muzeja umetnosti:umetnik za ili protiv muzeja?
Stvaralaštvo predsavremene akcije i postmoderne reakcije ne može se razdvojiti od same institucije muzeja moderne odnosno savremene umetnosti. Naime, od nastanka ovog jasno određenog tipa muzeja, te tokom različitih preispitivanja i pozivanja na transformaciju istog, umetnost i muzej su od početka 20. veka do danas u konstantnom dijalogu, dok se njihove istorije paralelno ispisuju. Unutar tog razgovora, umetnik otvoreno stvara dela za muzej ili protiv istog, prihvatajući, odnosno odbacujući zadate modele postavke i predstavljanja znanja kroz jasno definisane kategorije. Polazeći od muzeološke teorije zasnovane na epistemološkim premisama s jedne, te od institucionalne i interpretativne teorije umetnosti s druge strane, preispitivaćemo nastanak i razvoj muzeja namenjenog izlaganju moderne i savremene umetnosti, ograničenja koje isti nosi, te odgovore umetnika na ovu instituciju. Kroz postavljene teorijske okvire biće analizani nastanak Muzeja savremene umetnosti u Beogradu, te primeri kreiranja ličnih muzeja umetnika – kolekcionara na ovim prostorima, odnosno stvaranje Mauzoleja istorije umetnosti (Gorana Đorđevića).
Leila Topić, viša kustosica, MSU, Zagreb
Studij slučaja:„Kradljivci vremena“
Kustosi muzeja suvremenih umjetnosti koriste riječ „suvremeno“ kako bi opisali stilsko razdoblje. Takvo korištenje ovoga pridjeva rezultira metodološkim paradoksom jer „opisivanjem razdoblja“ nastoji se odrediti umjetnost određenog vremena a da pritom – kako to bolji povjesničarskoumjetnički običaji nalažu – izostaje detektiranje svojstva znakovitih za pojedino razdoblje. Štoviše, upravo se taj izostanak preciznijeg detektiranja karakteristika umjetnosti što nastaje od 90-tih godina naovamo smatra tipičnim za „suvremenu“ umjetnost. Neke varijacije promišljanja o toj temi predavačica iznosi na primjerima ciklusa izložbi Kradljivci vremena (2016.) i Kradljivci vremena – reloaded (2018.) u splitskoj Galeriji umjetnina odnosno zagrebačkom Muzeju suvremene umjetnosti kojega je priredila uz kustosku podršku kolegice Jasminke Babić. Predavanje je studija slučaja kako su kustosice promišljale pojam „suvremenog“ posredstvom radova umjetnika koji propituju odnosno problematiziraju vrijeme.
Igor Loinjak, asistent, Akademija za umjetnost i kulturu, Osijek
O nekim modalitetima apstraktnog vizualnog jezika u hrvatskom slikarstvu
Pojavljivanje apstraktnog jezika u vizualnoj umjetnosti povezuje se s turbulencijama koje su se javile unutar svijeta umjetnosti u drugoj polovici 19. i na početku 20. stoljeća. Kada se govori o odnosu između figurativne i apstraktne umjetnosti nužno je ukazati na njihova bitna svojstva, kao i na specifičnu logiku likovnoga jezika kojemu pripadaju. Brojni su teoretičari pokazali kako između figurativnoga i apstraktnog pristupa postoji faktor uzajamnosti budući da se apstrakcija ne može gledati kao zaseban i disparatan vizualni jezik izoliran od tradicije figuracije. U sklopu izlaganja analizirat će se primjeri primjeri hrvatskih umjetnika 20. stoljeća u čijim je djelima apstraktni jezik duboko oslonjen na vidljivi svijet, ali istodobno oblikuje nove modele prema kojima se promatra vidljiva stvarnost.
Lucia Gregorova Stach, muzejska savjetnica/voditeljica zbirki moderne i suvremene umjetnosti, Slovačka
Attempt to Escape Time.
On the Transhistorical Contemporaneity as an Instrument of Conceptualisation in the Slovak Art
The talk focuses on the topic of perception and conceptualisation of time employed by the neoavantgarde generation after WWII in various innovative and postmodernistic ways. With examples of three selected personalities of the Slovak art scene, lecturer aims at presentation of the manifold artistic strategies and methodological tools using the manipulation and interpretation of time they had been inventing since the 1960s in their reactions to the academic modernism as well as to its dissappearance and camouflages in the 1950s. Stano Filko (1937 – 2015) had been gradually reworking his oeuvre in his grandious project of his own cosmological psychophilosophical system. Peter Bartoš (1938) pioneered the conceptual painting, zoo-art and ecology, connecting the environmental and spiritual thoughts in his performative projection of the politics and of his personal experiences on the face of the land itself. In her holistic approach, Maria Bartuszová (1936 – 1996) considered art a living organism, characterised by growth and transformation in time. All three artists are also important protagonists of the Eastern European art of the 20th century and contemporary art with a potential of deeper future contextualisation with other artists of the period.
Vlado Martek, konceptualni umjetnik, predpjesnik i slikar
Svjedok
Kao umjetnik, operativac i pozicionirani subjekt u sedamdesetima, predavač nudi lapidarno izlaganje s pozicije svjedoka vremena i prakse toga doba. Iako će razlaganje (analitika) slike tijekom spomenuta razdoblja zahvaljujući konceptualizmu (krovnom čimbeniku ikonoklazma i internacionalnosti) dostići vrhunac i u čemu je predavač aktivno sudjelovao, on ipak ukazuje i na ono izgubljeno i/ili propušteno, koje, doduše, svako razdoblje ostvaruje. Termini, imena i prožimanja na određenoj su razini nebitna s obzirom da kretanje ima metafizičku pozadinu, a pojam svjedoka maksimalno uključuje vremenitost i događajnost. S druge strane odgovor na slikarstvo ključan je kao i svojedobno odgovor na fotografiju. Modernost čuva i pojam manirizma, koji potom evoluira.
Mladen Lučić, muzejski savjetnik
Autoreferencijalna umjetnost u Hrvatskoj
Za simpozij Dosezi modernosti povodom zatvaranja izložbe Predsuvremena akcija- postmoderna reakcija obradio bi temu autoreferencijalnih primjera u hrvatskoj umjetnosti. Takva vokacija može se očitavati od druge polovice pedesetih godina prošlog stoljeća pa sve do recentnih radova mlađih hrvatskih umjetnika koji se referiraju i služe upravo takvim postupcima. Autoreferencijalna umjetnost karakteristična je za razdoblje visokog modernizma, konceptualne i postkonceptualne prakse a sastavni je dio i postmodernističkih te transmodernističkih izričaja. Autoreferencijalnu umjetnost sagledavam kao vrlo bitan kohezijski čimbenik koji svojim pojavnostima prati mijene povjesnih avangardi i definira suvremene umjetničke produkcije.
Igor Španjol, kustos, Moderna galerija, Ljubljana
Nasljeđe sistemske plastike Vjenceslava Richtera u suvremenoj interpretaciji Tobiasa Putriha
Ubrzani procesi globalizacije umjetnosti Istočne Evrope su početkom devedesetih otvorili pitanja integracije kroz prepoznavanje različitosti. Tako smo tek nakon pada režima počeli propitivati postojanje zajedničkog istočnoevropskog identiteta. Na Zapadu se pojavio interes za umjetnost Istočne Evrope, što je ojačalo fokus suvremenih umjetnika jugoslavenskog prostora na vlastito nasljeđe. Pokušaji njegovog proučavanja sa postmodernističkog gledišta »nakon berlinskog zida« otvaraju brojne probleme i kontradikcije: (neo)avangardna, dakle »moderna« struja je sa stajališta postmoderne zastarjela, dok je istovremeno upravo svojim rješenjima značajno pridonijela promjeni političkog sistema te oblikovanju postmoderne situacije.
Među suvremenim umjetnicima koji su se bavili nasljeđem Vjenceslava Richtera važno mjesti zauzima Tobias Putrih. U seriji nastaloj po pravilima Richterove sistemske skulpture objekt je sastavljen od industrijskih kliznih dijelova koji mogu proizvesti beskonačan broj oblika. Serija A.H.O.! (2015) izrađena je iz strukturne rešetke od šperploče i stiropora, njeni dijelovi se mogu mijenjati i ponovno postavljati što rezultira fluidnim stanjem, ograničenim samo oblikom potporne strukture.
Željko Kipke, vizualni umjetnik
Surove osamdesete
Predavač predavanje počinje sa slikom Esa carta de mi flor uvrštene u izložbu Predsuvremena akcija-postmoderna reakcija u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, potom spominje Kabinete molitvenih strojeva, sliku Petite histoire de la dualité u fundusu Muzeja za umjetnost i obrt, objašnjava koncepciju filma Orson’s Direction Sign te se osvrće na vlastitu koncepciju osamdesetih u Meštrovićevu paviljonu 2015. sa zaključkom kako “postmodernu” nisu izmislile osamdesete i kako su hrvatske osamdesete sustavnije od površnih slikarskih obrazaca koji su vrlo brzo potonuli u ropotarnicu prošlosti.