Martina Grlić rođena je u Zagrebu 1982. godine. Diplomirala je 2009. godine  na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Zlatka Kesera i prof. Duje Jurića.
Od 2008. godine aktivno izlaže i sudjeluje na hrvatskoj suvremenoj likovnoj sceni.
2012. dobila je Erste Grand Prix za najbolju sliku.
Članica je HDLU i HZSU.
Živi i radi u Zagrebu.

 

Sjećanja su nerijetko življa od aktualne stvarnosti. Mučnina i tjeskoba koje su neprestane pratiteljice ljudskoga života, kao da gube svoju oštricu kako vrijeme prolazi. Najranijih se dana sjećamo u ispresijecanim i živim slikama, sličnima načinu na koji predmete opisuje Krleža na početku Djetinjstva u Agramu, a potom i sve životne trenutake, čini se da ih više volimo proživljavati, nego živjeti. Predmeti starine oduvijek su krili mističnu fascinaciju: oduzeti iz svog svakodnevnog, uporabnog konteksta, oni postaju poput Keatsove grčke urne: čista, „šutljiva forma“ koja „draži našu maštu“, objekti kojima je ostala jedino njihova, kakva – takva, estetska komponenta. Predmeti, od kojih najveći dio zauzimaju igračke, na novim slikama Martine Grlić svakako nisu proizvedeni kako bi nekoga estetski zadivili, ali ovdje oni doživljavaju to  prelaženje perceptivnih načina, to mijenjanje predznaka našeg doživljaja pri susretu s njima.

Estetizacija predmeta njegovim posve osobitim prikazivanjem nije ništa novo, čak ni za ovu umjetnicu. U prethodnom ciklusu ona je slikarski prenosila dokumentarne fotografije iz tvornica, evocirajući proizvodni proces kao ritmičnu i jednostavnu, posve profinjenu igru. Slike tvornica odisale su sjetom i čak nostalgičnim zanosom, skladnim, gotovo plesnim, odnosom glorifikacije rada (kao kod socijalističkog realizma, na primjer) i šarma starih vremena i običaja (u dokumentarističko – memorijskog slikarstva). Život radnica i radnika, barem na njezinim slikama, bio je lijep i elegantan. Novi ciklus prikazuje proizvode i promotivne materijale, donekle suvremene spomenutim tvornicama, na posve drugačiji način, u intenzivnim bojama.

U većini slučajeva (iako ne isključivo) riječ je o gumenim igračkama (koje su zbog izdržljivosti materijala najčešći arheološki svjedoci nedavno minulih vremena, a uz prepoznatljive junake crtanih filmova tu je i jedna vreća za rublje ili popularne žvakaće gume, kao i još neke otrcane relikvije), slikanima pod reflektorima s jakim odbljescima na njihovoj glatkoj i često izlizanoj površini. Prizori naglašavaju gumenu tvarnost objekata i njihovo trodimenzionalno prisustvo u prostoru. Intenzivne boje u kombinaciji s visokorealističnom manirom podsjećaju i na slike amerikanca Glennraya Tutora, koji na sličan način slika igračke, slatkiše, stripove i sav trošni rekvizitariji dječje svakodnevice. Poput njegovih slika i ove ističu nepobitnu važnost svakodnevnih predmeta u formiranju svijesti pojedinca i kolektiva (jer su to popularna dobra). Ovdje donekle može biti riječ i o glorifikaciji naslikanih objekata, jer se oni predstavljaju kao muzejski, izuzetno vrijedni eksponati, što je u skladu s „aurom“ prošlosti koju posjeduju.

Martina Grlić ne iscrpljuje svoje motive u velikoj vještini prikaza, nego se trudi potaknuti različite dojmove – od paradoksalnih ljepota koje pronalazi u starim fotografijama, do čudne misterije koju dočarava u odbačenim predmetima. Taj osjećaj očuđenja prisutan je u već spomenutim tretmanima objekata i u prikazivanju stvari banalne svakodnevice s tolikim poštovanjem i pažnjom. Time se vraćamo na tvrdnju, kako je ljepše sjećati se nego živjeti, jer su sva sjećanja zapravo fabrikacije, odnosno umjetna djela, to jest svojevrsna umjetnost. Kvalitetno slikarstvo u već poslovičnoj „vječnoj sadašnjosti“, i kroz slikarovu intervenciju, zamrzava ne predmet prikazivanja, nego njegovu esenciju, ono što ostaje nakon što je taj predmet potrošen i fizički i značenjski. Visoka mimetičnost ovdje nije manira, nego iznimno prihvatljiv način prikaza na koji stvari izranjaju i ukazuju na svoju bitnost iz sive mase svakodnevice, tuposti i beskorisne, zaboravljene povijesti.

 

Feđa Gavrilović

Skip to content