Slojevita i anakrona evolutivna putanja Zorislava Drempetića, doajena među slikarima Hrvatskog zagorja, u općoj percepciji još uvijek nije cjelovito zaživjela. Njegovo polustoljetno stvaralačko djelo danas se ponajviše pamti po idealnoj slici zavičajnog prostora romantičarskih konotacija koje su s vremenom prerasle u slikarsku paradigmu neporecive osobne znakovitosti. Prvih desetak godina najinovativnijeg i suvremenom likovnom trenutku sinkronog stvaranja time je posve potisnuto u zaborav kao da nikad nije ni postojalo. Kako je riječ o pažnje vrijednom doprinosu kojim se naš slikar svojstveno referirao na likovne tendencije šezdesetih, naša je obveza prema povijesnoj istini vratiti u fokus interesa upravo to njegovo autonomno sudioništvo u likovnoj suvremenosti jedne od ključnih epoha modernog hrvatskog slikarstva što su ga talozi vremena gurnuli duboko u sjenu.

Kao pripadnik poslijeratne generacije slikara koja je nakon završene Akademije stupila na scenu početkom šezdesetih godina, kad je apstrakcija dobrano već preplavila naše umjetničke atelijere i bila univerzalnim “stilom” poslijeratne epohe, Drempetić nije mogao odoljeti izazovu apstraktnih tendencija. Kako se u skladu s autogenim datostima svoga umjetničkog bitka tu našao i s kojim se “krucijalnim pitanjima” suočavao zakoraknuvši u svoju ranu slikarsku avanturu dao nam je do znanja u jednom intervjuu iz osamdesetih godina rekavši: Prepoznati sebe unutar sveukupne tradicije, a posebno unutar trendovskih kretanja generacije kojoj pripadam, za mene je krucijalno pitanje. Noseći u sebi prva iskustva i poticaje likovnom izražavanju još iz roditeljske kuće, a zatim odlaskom na školovanje u Zagreb, pa u Ljubljanu, te ponovno u Zagreb, „zapljusnuli“ su me sveprisutni utjecaji enformela i apstraktnih tendencija...