Za prirodu mog umjetničkog senzibiliteta i formiranje stvaralačkog izraza, uz mnoga djela iz likovne umjetnosti, od velikog su značaja bila i neka djela iz književnosti. Lautreamontova „Maldororova pjevanja“ predstavljala su onirička evanđelja moje mladosti kao što su Rimbaudov „Boravak u paklu“ i Kafkin „Preobražaj“ bila otkrivenja zanosnog svijeta imaginacije. Neke su kompozicije iz mojih ranih radova nastale inspirirane sižeima spomenutih djela.
Crtež naslovljen „Kafka“ kojeg sam uradio 1967. godine, u vrijeme gimnazijskih dana, bio je upravo rezultat dojma što ga je na mene ostavilo čitanje Kafkinog „Preobražaja“ (O ovom sam dojmu pisao u knjizi „Priče iz arkadije“, Ex Libris, Zagreb 2005.). Posebno me je zanimalo bizarno utjelovljenje misterija preobrazbe kada se jednog jutra Gregor Samsa probudio kao insekt. Zato je na spomenutom crtežu prikazan golemi kukac što noću prolazi nekom ulicom pored zatvorenih velikih vrtnih vrata. Insekt je postao fantastična stvarnost, svojevrsni simbolični portret autora „Preobražaja“. Za razliku od mnogih čitatelja ova Kafkina pripovijest o čovjeku koji se dok je spavao pretvorio u kukca nije u meni pobuđivala nikakvu odbojnost. Naprotiv, u toj sam priči vidio neku bizarnu ljepotu nadrealističke poetike. Mogući razlog tomu jest i taj što su mi već tada bila poznata ona hibridna bića Hieronimusa Boscha koja su nastanjivala fantastične ambijente njegovih slika kojima sam se divio. Također, insekti su predstavljali neku vrstu živih igračaka s kojima smo se igrali u djetinjstvu. I sada se sjećam kada sam pod prstima osjećao glatkoću njihovih zagasitih opni i ljepljivost ticala na vrhovima njihovih nožica. Gledao sam ih kako nemoćno leže na leđima slično Gregoru Samsi, kojega je mučio isti problem da se u krevetu preokrene i uspravi na tanke nožice svog novog tijela u obliku insekta.
U šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća uradio sam mnoge kompozicije inspirirane insektima. U to su me vrijeme posebno zanimale preobrazbe, forme ljudskih i životinjskih tijela što je bila odlika mog nadrealističkog likovnog postupka. U nekoliko recentnih radova, diptiha motiv preobražaja prikazan je kroz stilizirani ljudski lik sveden na siluetu imaginarnog profila, dok naslikano tijelo insekta sugerira realistički oblik tamnozelenog kukca. Fantazija postaje stvarnost konkretnija od realnosti iz koje je nastala. Mogućnost da se Gregor Samsa pretvori u insekta značajnija je od činjenice što je on postao kukac. Ta ga preobrazba osvješćuje u njegovoj osamljenosti i njegovom otuđenju. On kroz tu metamorfozu postaje svjestan kako kaže R. Garaudy „(...) temeljne laži njegovog opstojanja koje je imalo samo iluzorni privid jednog ljudskog postojanja...“. Zato siže Kafkinog „Preobražaja“ nije puka fantazija, nego uznemirujuća stvarnost, slika tragične svijesti ljudskog bića.

Nije samo Kafkin „Preobražaj“ bio inspirativan za transponiranje u likovne medije. Gotovo u istoj mjeri bio je zanimljiv i piščev lik pa sam one dvije njegove općepoznate fotografije koristio kao predloške, kao modele za seriju slika ovoga ciklusa. Čini se paradoksalnim da fotografija, kao dokument na kojoj je fiksiran Kafkin lik, više sugerira subjektivnost osobe nego što objektivno bilježi njegov fizički karakter. Upravo taj dojam subjektivnosti potiče ono što smo o piscu iščitavali kroz njegova djela. Objektivna stvarnost precizno dokumentirana, inicira vlastito naličje - nesagledivo područje imaginarnog. Na tim pomalo nejasnim crno-sivim fotografijama (boja je mogući simbolični ekvivalent Kafkinog literarnog svijeta), pisca nisam doživio samo kao činovnika, savjesnog i odgovornog člana društva, nego kao umjetnika F.K., onog koji je jednom zapisao „prvi znak nekog početka spoznaje je želja za smrću. Ovaj život je izgleda nepodnošljiv, neki drugi nedokučiv...“ .

Intrigantnost piščeva lica na tim fotografijama stvara u nama sliku čovjeka zabrinutog, introvertiranog, melankoličnog čovjeka koji pripada svijetu u kojemu se osjeća strancem, a u određenom smislu on jeste stranac samome sebi jer se, naravno, Kafkin lik ne može promatrati odvojeno od zamršenog značenja, od onih tjeskobnih impresija što ih na nas ostavljaju piščeva djela pa se u njegovoj neobičnoj fizionomiji zrcali upravo ono što čini tipične odrednice njegove poetike; egzistencijalno sivilo, otuđenje, strah, izgnanstvo, ljubav, bolest, očajanje, beznađe, podijeljena osobnost, apsurd, nemoć, imaginarno, smrt.
U tom smislu karakter „modela“ odredio je i karakter njegovog likovnog uobličenja, neku vrstu likovne strogosti, asketizma, izraza s pojednostavljenim kompozicijama precizno oblikovanim i svedenim na formalni i kromatski minimalizam. S druge strane, taj minimalizam potencira ili izaziva mnoštvo onoga što se odnosi na fenomen zvan Kafka. Mnoge piščeve misli što su se bile urezale u moju svijest od mladenačkih dana vremenom su se kao izvor inspiracije „preobražavale“ u slike nadrealističko-psiholoških portreta književnika, dakle onog kontroverznog autora koji uz svu svoju „običnost“ i „jednostavnost“ postaje komplicirana i neodgonetnuta tajna.

Dimitrije Popović, Zagreb, lipanj 2009.

Dimitrije Popović, Kafka, 1967., tuš, akvarel/papir